nedjelja, 11. veljače 2018.

Pramcem u sumrak


OPET TAJ RODITELJSKI

Piše: Jelena Miškić

Ovaj put zbog nadolazećeg maturalca. Moja kći ide u školu u koju sam ja išla prije dvadeset i tri godine. Ok. Sada se drugačije zove. Ali to je taj park kojim moram proći kao i prije dva desetljeća, to je taj pješački na kojem moram zastati, isto to predvorje u kojem gutam knedle, isti hodnici. Isto zvono. Ali različiti učitelji, nastavnici, profesori.

Neki drugi klinci.

 Nisam nikada otišla na vukovarski maturalac jer nas je svemir odlučio provesti rutom 1991.

 Sjećam se svog zadnjeg dana škole u Vukovaru. Ja tada, iskreno, nisam vjerovala kako više nikada neću nogom kročiti u školu. Ruku na srce više niti ne mogu. Ne kao učenica. Mogu danas kao roditelj. Mogu kao neka možda sasvim drugačija osoba od one koja bih bila da sam taj dan kao učenica u svibnju i sve ostale dane mogla birati svoj put. Što nas određuje kao osobe? Jedan događaj? Ili?

Kako god, moj put je put knjiga. Mogućnost proživljavanja rečenica koje opisuju svjetove, ljubavi i nježnosti koje nikada nisam vidjela niti su bili moji kao moje vlastite. Umirujuću spoznaju kroz svaku pročitanu stranicu kako teške situacije mogu lakše procijeniti,  ali i odvagnuti što bi se zapravo moglo dogoditi. Trening za spremnost i širom otvorene oči za buduće ishode u potpunosti nepoznate.

Vratimo se maturalcu i citiram "hormona do plafona". Nek su nam djeca zdrava i vesela. I neka ponesu uspomene na ovo doba odrastanja s osmjehom.

 Nek mi dragi Bog pomogne, ali hvala mu na slatkoj muci.

Nema komentara :

Objavi komentar