Kolumne

petak, 2. veljače 2018.

Nada Vukašinović | Knjiga


Vlasta je zastala na vratima zgrade u centru grada, pogledala nebo osuto zvijezdama i duboko udahnula. Odgurnula je teška vrata i utonula u mrak tijesnog stubišta. Naprezala je oči da otkrije sklopku na zidu i upali svjetlo.

Zelenkasta se svjetlost prolila poput mjesečine po uskim stepenicama. Svaki put kad se približi ulaznim vratima osjeti treperenje svih mišića.

Uvijek je pisala i nikada nije bila izbirljiva. Pisala je za dnevne potrebe, popise, protokole, programe, planove. Čuvala je skice i sve verzije napisanog.
Pamtila je oblike riječi, okretala ih u glavi, stavljala u različite odnose, čula zvuk svojih rečenica. Nikada nije znala kojim putem će otići, kako će završiti priču. Smjer pisanja joj je znala promijeniti kakva usputna sličica, neobična riječ, miris koji je dolazio iz kuhinje, smijeh u prolazu.

A onda se pojavila radionica kratke priče. Priče se čitaju na svakom susretu. Vlasta pažljivo sluša što su drugi napisali, analizira, uspoređuje, istražuje.

- Potrajat će, ali reći ću. Govorit ću večeras.

S malo nelagode zastaje pred vratima. U radionici vrijediš onoliko koliko je dobra tvoja priča. To ju je umirilo jer nosi dobru priču za večeras. Priču o Adrijanu. Stalno piše o Adrijanu.

Večeras će im ispričati o svojoj govornoj mani, kako se pokušava s njom sprijateljiti, ali teško to ide jer se ona samo pritaji u nekom tamnom kutku mozga. Zaskoči je uvijek u najgorem trenutku, iznenada, kad se zanese u čitanje, a tada Vlasta ostane bez daha u grču koji joj zaledi tijelo.

Ledena baba u grču, ni naprijed ni nazad, tako su se nekada igrali.

Zastaje pred vratima i čita obavijest:

„Radionica se večeras održava u caffe baru "Dvorište".
Javno čitanje priča.“

Noge su joj postale teške, zalijepila se za parket.

- Kamo nas to vodi? "Dvorište"! Gdje je to?

Okuplja se društvo polaznika pred vratima. Neki su već bili tamo i znaju put. Daleko je i naporno, a i kiša je padala.

Uspon stepenicama pa onda dolje stazicom kroz travnjak. Putem se zavlače u mračna dvorišta, u najmračnija mjesta pod lisnatom krošnjom. Hodaju po mokroj stazi, a  cipele im upadaju u raskvašenu zemlju.

Vlasta ne voli te mračne i puste zakutke nepoznatih dvorišta.

- Mogli smo na nekom pristupačnijem mjestu imati radionicu. - govori nekome pored sebe.

Iz mraka ulaze u osvijetljeni prostor "Dvorišta" između visokih zgrada.

U jednom dijelu pršte oblaci mjehurića s fontane. Voda se pjeni i obrušava u bučni slap. Čuje se zvuk klavira.

Ispod najveće kupole svjetla, klupe s već pristiglim polaznicima i voditelj radionice. Voditelj je nasmijan. Veselo proziva jednog po jednog polaznika, čestita i daje svakom knjigu.

Vlasta se iznenadila. Tako brzo i već knjiga! Sve su knjige ukoričene, džepnog formata i poprilično debele.

- Neki su se malo u početku i crvenili, ali evo svi su uspješni! - šali se voditelj.

Prilazi joj,  jer je sada je njezina knjiga na redu. Vlasta skuplja snagu, želi se zahvaliti i reći kako svima puno znači objavljivanje knjiga tako brzo, već nakon prvog tečaja.

Ona ustaje, ali ne može otvoriti usta jer u ustima ima dva zelena bombona. Malo joj je neugodno pa jedan bombon izvadi, zamota u maramicu, a onda vidi da i voditelj ima isti takav bombon.On ljubi Vlastu u obraze, čestita i šapne joj na uho, kao nekakvu tajnu, da iz "Dvorišta" vodi crveni tepih do Budimpešte i da to malo istraži.

Daje joj knjigu, tanka je, crvenih korica. Vlasta okreće knjigu, prstima prelazi preko korica, a onda otvara, lista. Nešto ne valja s njezinom knjigom. Malo se čudno lista, malo podsjeća na fascikl, kao da nije dobro uvezana i Vlasta se boji da će se raspasti.

Listovi njezine knjige, crveni recepti za lijekove, uputnice za pregled, povijest bolesti, dijagnoza... sve je u neredu ispred njezinih nogu. U rukama joj zvecka samo crni, spiralni uvez. Vruće joj je. Otvara usta, ali riječi ne izlaze, sad već teško diše. Želi reći bar hvala, makar i zamuckivala, ali ne ide.

***

- Dobro jutro! Kako ste noćas spavali?

U dugoj bijeloj sobi je još polumrak. Između kreveta tiho se kreće crvenokosa žena u plavoj uniformi.

U limenoj bolničkoj posudi zveckaju stakleni toplomjeri.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.