Grafika: Zdenka Čavić |
I, napokon, Padova.
Puna toplog, nježnog sentimenta,
predivan grad na sjeveru Italije,
talijanskog temperamenta s patinom prošlosti.
Sunčana pročelja, s brojnim arkadama,
otvaraju se ulicama i trgovima,
nadmeću ljepotom i skladom.
Romanička bazilika Svetog Ante,
jedinstveno i neprocjenjivo kulturno blago,
božanski dar anđeoskog osmijeha,
stjecište je hodočasnika svijeta.
Dominira svečanom bjelinom Piazze del Santo
i panoramom grada,
čije su temelje položili drevni Veneti.
U Padovi duša procvjeta,
pozdravlja život, oda je ljepoti stvaratelja.
Ispresijecana mostovima rijeke Bacchiglione
njenom tajanstvenošću, sva u zelenilu,
s brojnim znamenitostima, palačama i crkvama,
Padova osvaja osebujnošću i šarmom.
Nadomak gradu živio je Petrarca,
pjesnik ljubavi i Laurinih soneta.
Slavni slikar Giotto freskama je oslikao
remek-djelo Padove, zavjetnu kapelu Arenu.
Možda je baš tu Gallieo osuđen za herezu
rekao: „Eppur si mouve!“
Prožeta sam svjesnošću o ljudskoj prolaznosti.
Toliko ljepote napaja dušu odjednom,
željom da se stopiš s vječnošću i tu skrasiš.
Grad je to za odabrane srećom.
Putnike kroz vrijeme i snove.
Pa, ipak, znam da sam upoznala
samo onu njegovu ljepšu stranu.
Ona druga, s tužnim sudbinama,
sa sumornim tonovima,
ostala je negdje, na periferiji.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.