nedjelja, 28. siječnja 2018.

Tomislav Domović | Kad dođe kraj





Bože, oprosti mi, a znao sam sve što činim
I kad sam trijezan tesao istinu punu kvrga i napuklog iverja
I kad sam pijan gradske ulice rastezao u šumske puteve
I kad sam ljubio sve od tebe naniže
I kad sam zaboravio ljubiti tebe i sve što iz tebe je poteklo

Bože, oprosti mi, nitko drugi neće
Svjedočit ću sam protiv sebe
Jer znao sam što činim
I kad sam ptice zatvarao u krletke
I kad sam bijesan mutio izvore, pojilište za bliskost
I kad sam propustom liječio strah
I kad sam od nečijih usta otkidao povjerenje
I kad sam živio tek toliko da pobjegnem u pjesmu

Bože, oprosti mi, jedini si oprost
Kad budeš dosuđivao sjeti se, pokoju olakotnu činjenicu sagledaj:
Zanemario sam te, ali nisam hulio
Krao sam, ali sam ukradeno vraćao kao što sam i svim pticama otvorio krletke
Ljubav sam bezglavo prosipao, a onda potajice skupljao rasuto zrnje i punio silose
Ubio nisam nikoga, samo sebe nekoliko puta,
ne da tebi napakostim, već da čovjeku iza sebe raščistim put

Bože, ne moraš mi oprostiti, znao sam sve što činim
I ne kajem se
Pa takvog, kakav jesam
Ti si me oblikovao

U raštimanu ljubav
U neotuđivu ljubav u kojoj su ljubav i grijeh jedno

Nema komentara :

Objavi komentar