Kolumne

subota, 27. siječnja 2018.

Slavica Gazibara | Bilješka


(promišljanje potaknuto poezijom Splićanke potpisano pseudonimom Pietra Fon Tillen)

Originalna postmodernistička poezija pisana (naoko) lakoćom slam - izraza. Za ovakvu maniru u pisanju nema izraza u teoriji književnosti, kao što ni današnji čovjek nema puno zajedničkog s kromanjoncem, Aristotelovim sugrađaninom ili s onom prije sto godina. Tko i što je čovjek danas? Plod iskrzane utrobe izbačen u žrvanj zla s fragmentarnim genskim sjećanjem na suvislost i piramidalni poredak reda svijesti.

Kad ono bezumno, nemoćno, osamljeno, a tako opipljivo  živcima iz grotla divlje izbije je li to pjesma ili samo nemušti vrisak? Djelići mozaika kao mrvice  postojanja ne slažu se u cjelinu, samo svjedoče svoju prisutnost, vrte se svaka oko svoje osi, dezorijentirano, bezglavo se kreću i sudaraju, bez želje i mogućnosti da ikad stvore sklad cjeline. Jer sve je kaos, a sklad samo riječ koja mijenja lažni zarez (iza kojeg ništa ne slijedi), stanka između dva nova kaosa. 

Ono što ih povezuje, ono mračno, crno, neljudsko jest vrijeme koje utaboreno negdje u dubini vreba priliku i gura svoje pipce na sve strane kao nadošlo tijesto, podrugljivo ne dozvoljavajući varljivu uravnilovku da „bit će dobro“.

Postoji li bijeli ljiljan za spas razderane duše i hoće li ga naći i prepoznati naš oskrnavljeni senzibilitet, izranjavana čula potrošena na vašarima neukusa i duša naša preplašena što čuči u mraku? Ako i ne, pjesma rastjeruje maglu.

Nema komentara :

Objavi komentar