Ozrenka Kamber | Osvrćem se u rumenilu sutona

Iz titraja zraka
koji nas dijeli
u razbijene polovice
iščitavam slutnju pitanja.
Bježim ti iz pogleda
iscrpljenog od čežnje
za dočekivanjem praskozorja.

Tvoj dodir nestaje

u zrakopraznosti

razasutih pokušaja.

Iz pretinca s adutima

izvlačim masku nehinjenja.

Pričaš mi

o krhotinama

nesastavljivim u cjelinu

zajedničkog postojanja.

Odlazim u stihove

tek nastalih pjesnika

zaboravljam te

na stranicama života stranaca.

Tražim osmijeh

da ga namjestim na lice

umjesto šminke.

Koračam hitrim koracima

ususret novim pričama.

Ostavljam te

u svilenu maramicu prošlosti

pospremam u ladicu

najdražeg ormara

prastarih mudrih predaka.

Govorim ti:

„Hvala.

Predaleko sam odmakla.“

Ne čuješ

utonuo u tišinu prohujalih snova.