Kolumne

srijeda, 31. siječnja 2018.

Krunoslav Mrkoci | Problem poimanja paradigme sadašnjosti u suvremenom hrvatskom romanu


a) TRAŽENJE NARATOLOŠKOG OKVIRA: EGZOTIKA; PROŠLOST; NOSTALGIJA; KURIOZITETI.
b) NEKA NOVA IMENA: TRIDESETAŠI I KUSUR.

Uvod

Uspoređujući trendove suvremenog najcijenjenijeg hrvatskog romanopisanja, s pojedinim vrhunskim hrvatskim ostvarenjima od prije 50, 60, 70 godina, poput Krležinog Povratka Filipa Latinovicza ili Marinkovićevog Kiklopa, sve mi se više čini da je zaista prošlo doba hrvatskog klasičnog intelektualnog romana.

To ne znači, dakako, da više nema dobrih i kvalitetnih pisaca i vještih stilista. Naprotiv, ima ih dovoljan broj koji pokazuju znatnu razinu spisateljskog zanata i čak određen talent.To su djela vještih pisaca koja se bave pojedinim temama hrvatske realnosti, često s okusom kurioziteta; zanimljivosti. Izvješća su to s ruba, s periferije hrvatske stvarnosti. Spomenuto ne znači da su ta djela, ti romani, loše ili slabe kvalitete; oni su, zapravo, često vrlo dobri u svom žanru.

a)

Međutim, ukupan je dojam da u Hrvatskoj pisci pažljivo biraju svoje motive i teme, pazeći da oni budu zanimljivi, gotovo kurioziteti: rijetkosti i zanimljivosti. Kao da se nikako ne usuđuju intelektualno oštro i kritički uhvatiti s pitanjima main-streama naših prosječnih života. Pa čak i Krležin Latinovicz i Marinkovićev Kiklop u centar svoje pažnje ne stavljaju prosječnog tadašnjeg čovjeka, već se bave sudbinom intelektualaca i umjetnika. Sudbina intelektualca i umjetnika, iz današnje hrvatske perspektive, bila bi potpuno promašena i deplasirana. Danas, naime, ne postoji publika koja bi se mogla poistovjetiti s intelektualcem, na način na koji je to bilo moguće u Krležino doba. Intelektualizam je danas mrtav. Sve je preplavila opća demokratizacija ukusa; i, naposljetku, novinari danas više nažalost ne mogu sloviti (kao u doba oko 2. svjetskog rata), za intelektualce. Kakvi novinari-intelektualci u Hrvatskoj danas? Posljednji su nestali sa zatvaranjem Vjesnika. Novinar danas može biti reporter, istraživač ili autor žutila. Neki novinari odmetnuli su se u pisce, u potrazi za svojom višom sudbinom. Neki su stekli određen status i književničko ime, pa se onda opet vratili u novine (zahvaljujući novostečenoj reputaciji) kako bi pisali određene kolumne da skrpaju kraj s krajem. Na kraju krajeva, teško je dobiti nekakvu izdašnu novčanu nagradu za književno djelo baš svake godine, zar ne?

Teško bi u Hrvatsku bilo, iz mentalitetskih razloga, uvesti pisca profila i kalibra Houellebecqa (realizam-naturalizam, oštra zajedljivost: sarkazam, cinizam, ironija; intelektualno poniranje i seciranje općedruštvene krize jednog suvremenog europskog društva, itd.). Da su "Širenje područja borbe", "Platforma", "Lanzarote", "Pokoravanje" djela hrvatskog autora, objavljena prvo u Hrvatskoj, na ovom jeziku, vjerojatno ne bi stekla prevelikog odjeka. (Jedini razlog zbog kojeg je čitateljska elita u Hrvatskoj posegnula za Houellebecqom, jest taj što je pisac prethodno stekao svjetsku slavu.) Bi li, opet, takav pisac, dolazeći iz Hrvatske, s romanima prevedenima na npr. francuski ili engleski, s identičnim tekstom onom Houellebecqovom, bi li on polučio u Francuskoj uspjeh jednak Michelovom? Teško. Najvjerojatnije ne bi; tumačili bi ga kao devijaciju s Balkana; kao zanimljivog Yugosa, ali ipak samo - Yugosa. (Tako u Francuskoj popularno nazivaju ljude s ovih prostora.) Ali najvjerojatnije ne bi niti dospio do francuske čitateljske publike.

No, vratimo se stvarno postojećim hrvatskim romanopiscima.Pisci u Hrvatskoj uvijek misle kako je potrebno imati neku naročitu kriminalističku fabulu kako bi roman bio uspješan; ili pokušavaju dočarati miris egzotike, etnomotiva s periferija hrvatskog društva. Zašto se toliko teško otvoriti propitivanju društvene glavnostrujaške stvarnosti i svakodnevice hrvatskog čovjeka, kao u Houellebecqa?

Odgovor na to pitanje treba tražiti jednim dijelom u nasljeđu naše književne tradicije 20. stoljeća. Analitički intelektualizam, usmjeren na društvo samo po sebi, kakvog nalazimo kod gore spomenutog francuskog autora, kod nas ne bi polučio, čini se, odjeka. Zato su nam potrebni Romi, kao etno-motiv, da bismo progovorili o hrvatskom društvu. Zato je potrebno otići u nostalgična prisjećanja na djetinjstvo provedeno na hrvatskom selu, da bismo dobili okvir i način da progovorimo o sebi. Zašto ne možemo jednostavno pisati o prosječnom građaninu, zaposleniku u nekakvom uredu (možda u državnoj firmi, možda u nekakvom ministarstvu npr. kulture?) koji odlazi na odmor, secirajući njegov privatni život i misli.

Možda je potrebna nekakva posebna osobnost pisca koji bi mogao pisati o takvim temama; a možda je potrebno imati i publiku koja će čitati o tome: sociološki obrazovanu i društveno zainteresiranu publiku; publiku koju je moguće sablazniti stvarnošću. Je li to moguće u Hrvatskoj; ikoga više sablazniti svakodnevnom, "glavnostrujaškom" građanskom stvarnošću?


b)

Istini za volju, u Hrvatskoj postoje pisci svojim književnim preokupacijama pomalo nalik Houellebecqu. Međutim, njih ne treba tražiti baterijskom lampom po našem književnom nebu, već radije treba pogled usmjeriti prema zemlji, prema underground terenu, podzemlju, gdje još uvijek obitavaju i objavljuju (daleko od pažnje velikih medijskih i izdavačkih svjetala). Riječ je o piscima mlađe generacije (koji su sada negdje u svojim 30-im godinama). Usmjereni su na pisanje, uglavnom, koliko mi je poznato, kraćih književnih forma: poput kratkih priča, poezije itd. Spomenut ću ovdje tek tri imena takvih pisaca, čije sam radove primijetio i čitao: Ivan Zrinušić, Zoran Hercigonja i Ilija Aščić. Hoće li oni napisati i objaviti kakve romane, koji bi proizašli kao logičan slijed njihove dosadašnje spisateljske poetike, kako u pogledu stila, tako i tematskih i motivskih preokupacija, to ne znam. Možda je romanu kao velikoj formi na neki način odzvonilo, a da mi toga kao šira javnost još nismo svjesni? Spisateljske tendencije i tematske preokupacije što ih pokazuju radovi spomenutih autora, djeluju vrlo prirodno, organski, izvorno; što će reći: nepatvoreno, autentično. Usmjereni su na psihološki prikaz društva i funkcioniranje pojedinaca u njemu; to je realizam, ali ne onaj vanjski, koji opisuje stvari izvana, nego psihološki, unutarnji realizam odnosa i doživljaja.No, kako god bilo da bilo, ta mlađa generacija, sada tridesetaša i kusur, tek se treba probiti do svjetala velike pozornice. Ne znamo hoće li oni u tome ikada uspjeti. No, jedno je sigurno: oni pišu jer moraju, i ostavljaju svoj trag.

c)

Uglavnom, kao generalni zaključak, s obzirom na već široj kulturnoj javnosti poznate i priznate naše autore: hrvatskim romanopiscima uvijek je potreban nekakav pomalo egzotičan i "zanimljiv" okvir kako bi mogli i kako bi se usudili pisati o svojoj stvarnosti. Preveliki je strah i rizik od neuspjeha. Potrebno je osigurati uspjeh. Potrebno je naći okvir za naraciju; naći nešto zanimljivo; dovoljno rubno i egzotično kako bi se namamilo čitatelja.

U Hrvatskoj sadašnja stvarnost očito ne zanima nikoga, na načn, da bi o njoj još čitao u romanima u slobodno vrijeme. Posljednjih četvrt stoljeća preplavljeni smo stvarnošću. U kratkom periodu vidjeli smo i previše njezinih lica.


Nema komentara :

Objavi komentar