Luka Tomić | U ovoj suzi vremena

U ovoj suzi vremena
sve je tvoje
izgubljen trg i pronađena ulica
svađa na izobličenim licima
i spokoj groblja što zebe zbog hladnoće
otužnih ploča

U ovoj suzi vremena
sve je tvoje
sve što se događa
i što trebam shvatiti
s tobom ću objasniti
iz tvoje nježnosti ne mogu srce vaditi
čak ni za sigurnu sreću


U ovoj suzi vremena
Zaobilazim ceste, puteljke i hodam po jastuku
da me možeš sustići trkom sunca ili poletom rijeke
Da bi bio tu za tebe
koliko zapravo velik trebam biti
poput planine ili neba
možda još treba
možda sve do svemirskih sela moram pružiti svoje ruke
za onaj zagrljaj što dušu otopi u rijeku
koja će oprati ruke svetaca

U ovoj suzi vremena
sve si rasporedila
kuće i oblake
utjehu i borbu
i što ja tu mogu promijeniti ako sam boja
koja tebi, slikaru, ne donosi ljepotu na platno

U ovoj suzi vremena
igraš se po mojim prstima znatno više
kao što život u proljeće premašuje svoj prosjek dolazaka

Sve je tvoje
gdje god pogledam daješ mi do znanja
da sam još unutar tebe
opasan beskrajem napućenih usana
gdje se moja ljubav rodila

Sve je tvoje na meni
i osmijeh moj se prevali preko tvog lica
poput mora kojeg vjetar južinom vuče po obali
U ovoj suzi vremena sve je zastalo da bude ti
svjetlo u sijalici
replika je sjaja uhvaćenog iz tvog oka
i onaj kolač što se u tijesto mota
zaražen je tvojom slatkoćom

U ovoj suzi vremena
koga da prevarim kad ne mogu ni sebe
u ovoj suzi vremena srce je toplo
i kad silno zebe
Udaljen od uzroka života, udaljen od promjene
još te čvršće stišćem na grudi
jer pustoš ovih riječi, ova crnina na bjelini
prenijet će krikom ono što ti milo pjevam sa slavujima neba
Ova suza vremena sužava se neprimjetno i tiho
a tebe odnijeti mi ne može nitko, čak ni ti