Kolumne

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

Zrinko Šimunić | Janja


Janja je na putu u susjedno selo običavala hodati pognute glave, zagledajući se u kolomije i jaruge, u  svoja bosa i vitka stopala, blistave gležnjeve, ali nikako u lica mladih, nedugo udanih seljanki. Hej, njihov stameni hod, kret zrelih bokova, biser smijeha na lascivne šale, prsa koja se sva usplešu na iznenadni mig sunca u rascvaloj trešnji, plašili su je i privlačili istovremeno. A one mislile da se tu radi o djevojačkom stidu, o zazubicama tvrdog sikilja, o žudnji i zavisti netom probuđene djevice.

Prevariše se, Janja se nije zagledala u nekog od mladića. Bila je sama sa svojom mukom, sa vrućom žen-skom slutnjom o dodirima svoga spola, s ogromnom i zabranjenom tajnom.

Kako je samo maštala o raspletenim pletenicama  vitkih djeveruša na svojim prsima, o uvojcima na kvržicama otvrdlih bradavica. Dodirivala se ... u pojati, u potaji, pritiskala prstima slapove svijetlosmeđe kose na naježene dojke, kovrčala nokte.

A sunce ja provirivalo kroz pocrnjele daske, kroz pukotine ... Dodavalo je zlatne iglice na hljebove bijele - uzdrhtale od vatre otkopčanih slutnji. Svlačila se, molila da je vraže palčevi malih, djevojačkih stopala. Tako ih je često zamišljala na sikilju, na rumenim usnama mesnate, rascvale stidnice, gledala ih utonule u toplom maslu svog trbuha, u čaši pupka. Kupala ih u vrtuljku jezika. A umjesto njih, okretnih nožnih prstiju, prsti su se njeni pirlitali na vrutku milja. 

Janja se zagledala u Margitu, bogatu mladu gospodaricu sa susjednog imanja na brijegu zvanom Magdići. Bila je to njena najveća tajna. A Magdići bijahu ljudi ponosni, bogati, tako da ih seljani smatrahu oholima i gizdavima. Osobito su bili ljubomorni na svoju snahu, ljepoticu očiju bademastih, blistavu i snažnu, učili je da bude prava gospodarica u kući Magdićevih, svjesna roda kojem od nedavno pripada. Ali i ona sama bila je sebesvjesna, hodala je uznosito, prsato, u bijeloj, čipkom obrubljenom košulji. Voljela je plijeniti poglede.

Te nedjelje magla se pušila u udolinama, Sunce se sporo penjalo na obzorju. Janja je zorom uranila na ranu misu. Idući poljskim putem, gazeći rosu, izdaleka je spazila treperavu siluetu lijepe Margite kako joj dolazi u susret.  Srce joj je uzdrhtalo. Srele su se u sjeni starog oraha. Janja je oborila pogled, zarumenila se u obrazima. Margita se nasmijala, zabacila slapove kose, i polako joj prišla:

“Lijepa Janja, ne moraš skrivati pogleda, znam da si zaljubljena u mene. Znam to i ne zamjeram ti, volim to. Dođi !”

Janja se ozari, podigne oči i ugleda gizdavu Margitu kako polako, smiješeći se bademima krupnih očiju, punašnim prstima otkopčava košulju i razmiče čipkanu opravu. Desna dojka sama je ispala, obla i bijela, hljebata, u kruni lanenih nabora, prepletna potocima plavih žila ispod sunčane bradavice.

Margita sama podigne Janjinu lijevu ruku, blago joj položi dlan na kupolu razlivene sise i lagano ga zavrti. I Janja se osmijeli, stane vrškom jagodica pipati bibavu pticu, ona zapleše u školjci jurećih prstiju. Čaškom vrućeg dlana zamijesi kvržastu bradavicu, oježi bijeli loptu i tiho se osmijehne žednoj gospodarici. Žednoj cjelova. Janja primi ogrlicu snažnog zubala na usnama, vrludavi, hrapavi prut jezika u ustima.

Cjelivahu se dugo, pijući usne i pritiskajući jezike jedna drugoj. Minute su prolazile, ko sati duge. I Janja polako osjeti kako sisa lijepe Margite postaje sve glađa, skliska, kuglata, ulaštena u kruni njenih plesnih prstiju. Naposljetku, dojka bude obla i tvrda ko biljarska kugla.

Janja zastane, odmakne mokre usne i krajičkom oka spazi tamnobajcanu, drvenu dojku, sa  valovitim  godovima starog oraha. Prestravi se, stane ko ukopana.

A Margita se nasmiješi, ponosno i vedro isprsi  go-lemu drvenu suzu u kruni čipkastih nabora. Polako navuče preko tamne, nagaravljene bradavice, bijelo laneno tkanje i zakopča košulju. Reče razgoračenoj Janji:


                        Moje su grudi
                                      smjele
                        i nisu uvijek bijele

                        One se, za tren
                                   preobraze
                        u kruni vještih prstiju, proplešu
                        u čudesno
                        nešto

                                                u mjedenu jabuku
                        il­­’ drvenu kuglu

                        zaljubljene
                        u zaljubljene usne

                        rumene
                        kao štrudle

                        Al, evo ih opet ...


I Margita ponovo raskopča košulju, širom je rastvori. Dvije bijele, blistave dojke nadimale su se prošarane tankim mlazevima soka od kupine i posute mrvicama crnice, vlažne, mirisne. Janja se ozari, osmijeli, stade ih polako cjelivati vrškom jezika, njušeći zemlju, rujući nosnicama bijelu razvodnicu. Postepeno je posrkala kupine i pojela zemlju sa prsa uznosite, čudesne gospodarice.
A zatim se obje nasmiju i stanu jedna drugoj milo-vati kosu, obraze, kupati prste u ustima, zagrizu jagodice bijelim zubima. I zaborave na vrijeme ...

Magla se pušila u udolinama, sunce se polako pe-njalo na obzorju. Zabrujaše jutarnja zvona ...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.