Kolumne

petak, 26. siječnja 2018.

Branimir Šilović | Između redaka


Zastali smo jednom i zapitali se:

(na širini bez granica
uz titranje mora
u iskonskom žutilu okoline
odveć prastare i zaboravljene pustoline...)

                    znam znala si.

U toj maloj igri uprljala si haljinu
nespretno i žitko
gledajuć' na žalu stiskanje sjena;
mislila si o meni...

A ja sam razmišljao o velikim igrama,
o Zašto jesmo? i Čemu jesmo?
tople zvijeri pod pojasima neba,
zbunjene uloge u glazuri vremena,
zbrinute tek u posljednji čas.

Papirnati dodir tvoje kože
ispisao je novu stranicu moje mašte:
o ljepljivom zagrljaju,
drzovitu tijelu,
o Erosovoj odgovornosti
i sodomskom pepelu.

***

Gdje je Mi?

Izgubljeno
eno prska od sjaja
u vrtlogu bȉla i riječi,
sebično predano vremenu
kao dobrovoljni dȁnak!

Ili je sve samo privid zemaljski,
prozirna struna nategnuta i oštra
koja pecka i para srce
u mjestima
mekšima od sna.

A opet...
- Jesmo?
- Tamo negdje.
Dvije korice izblijedjele od čekanja,
nijemi putnici bez smjera,
otisnuti
u neko neistraženo MOŽDA.

Nema komentara :

Objavi komentar