Kolumne

petak, 1. prosinca 2017.

Tomislav Domović | Novi život



Preorat ću te ljubavi, tvoje pašnjake i tratine,
tvoj glib i tvoje šume
Iz mojih prstiju drvena rala utonut će u jalovu zemlju,
poravnati blud
Dvaput ću te preorati

Prvi put duboko zabrazditi u korijenje propuštenih godina,
iščupati nevesele ljubavnike, sasjeći mrtve žile
Prozračiti zakopana sunca što na izdisaju čame i trnu

Drugi put plitko ću kliziti niz prodisale pore, naježene sne
Prostranstvo će se spojiti s nesagledivim, tvoja zemlja zasut će pustinju,
moje oko navodnjavat će prozeblu dušu,
plaviti tijelo za danas, natapati za sušnije dane

A kad rala se umore, kad dovrše pripremu,
pokrenut ću tanjurače i sijačice, u tlu usitniti preostale grude,
da ti plodnost niz ramena procuri na osojne bregove,
u sjeni tvoje kotline klice da proklijaju
Zemlja sva osut će se životom i radosno čekati
novu jesen
novo oranje

Nema komentara :

Objavi komentar