srijeda, 27. prosinca 2017.

Lorena Kujek | Amnestija



Miris svježe ubranih sunovrata,
prenuo me iz osvetoljubivih zamišljaja.

Biljeg s lijeve strane prsnog koša odlučio je podnijeti izvješće sloma;
otvorivši vjerodostojnu temu suočavanja s nepotrebno raspojasanim koordinatama prebjega,
utjelovljenim u lovorične epohe unaprijed osmišljenih priča bez kraja.

Bezazleno postavivši dlan suprotno od uzdužnih prostiranja iznemoglih žila,
započeh proučavati povijest izgradnje glamuroznih građevina,
boreći se sa skandaloznim tendencijama psihičkih rasula.

Arhitektonski chiaro-scuro podrhtavaše nevidljivim zalaskom sunca-
kad mi potiljak nenadano započe istjecati anemičnu emulziju pjesništva u povojima,
uz objektivnu konstataciju crvotočine
što obilno izjedaše subjektivne knjige postanka ovoga jednostranog terora.

Primorana na ponovnu orijentaciju samokontrole,
stadoh se obazirati na unikatno izrezbareno pročelje trga,
razgledavajući koncept rasporeda uličnih zgrada;
koje kao da svojom visinom prkošaše naletima vjetra.

Ostadoh zatečena tvojom reinkarnacijom
utjelovljenom u zadihanim prolaznicima;
što nosaše draž sličnih obilježja.

Kako pojmiti istovrsnost nedužnih kopija?

Pošto prekasno obustavih gajenje zamršenih raspleta,
u konačnici me smaknula nazubljena sablja
premazana sjećanjima ratničkih pothvata,
oblikujući od moje podsvijesti leguru famoznih inicijala.

Mladiću bez trunke ljage u mome slučaju,
iako ti nije neophodna provedba amnestije
uzduž isprepletenih sazviježđa pisanja,
baš kao ni gorljivo potraživanje uzvraćanja emocija,
ova pjesma ipak predstavlja rasterećenje nagomilanih zamjeranja u kapilarama novih početaka.

Jer će postupak razmišljanja;
što ga ponavljah pri izlijevanju rima u kalup narativnih temelja,
ostati ucrtana putanja zalutalim istraživačima hodnika razuma,
tek poneka, katastrofična čestica olova
razdijeljena prostranstvima netraga.

Nema komentara :

Objavi komentar