Kolumne

utorak, 26. prosinca 2017.

Blanka Will | U srcu šume


Krenuo je u uobičajenu šetnju, nedjeljnu. Volio je dan podijeliti na segmente gdje svaki ima svoje čvrsto i nepromjenjivo mjesto. To mu je pružalo oslonac i neku vrst sigurnosti da su stvari predvidive, da ih možeš planirati unaprijed i da ništa neće iskočiti iz kolosijeka.

I na radnom mjestu je, uostalom, savjesno i pomalo usporeno obavljao poslove nizom uvježbanih misaonih radnji. Obložio se rutinom što je mirovala u njemu čvrsto poput kukca zarobljenog u komadiću jantara. Predavao joj se je rado i bez prigovora, samotnjački i pomalo mimo svijeta.

Zadubljen u misli, nije primijetio kako je šumski put postao širi. Okolo su ležale krpice snijega. Stabla su se nadvijala nad njim poput tornjeva katedrale poprimivši sve neobičnije oblike. Koračao je dalje, prkosno, kao da snagom volje želi istjerati šetnju na pravi put.

Uz rub staze su umjesto stabala sada stajali ljudi, poznavao ih je. Stajali su mirno, bez riječi, očiju uprtih u njega. Nakon nekog vremena mu se učinilo da se vrti u krug. Izraz očiju, način na koji su ga gledali, svaki je put bio drugačiji, zrcalio je sve za što je uvijek mislio da nije on, da nije upućeno njemu, da mu ne pripada, da je upereno nekamo drugdje, mimo njega.

Počeo ga je stiskati grč kao krik što zarobljen hoće van. Nije se čulo ništa. Ili ga je, moguće, progutalo srce šume. Ne zna se.

Policija je ispitala sve svjedoke koji su ga tog jutra vidjeli kako izlazi iz kuće.

Sačinjen je zapisnik i odložen među akte o osobama koje se vode kao nestale.

Nema komentara :

Objavi komentar