Gabrijel Barišić | Hipster

Lucija je odmah s vrata gostionice ugledala Davorova leđa za šankom. Dvoje novinarskih kolega nije se puno družilo izvan posla, što ne znači da su tajili osobne zanimacije. Davor je radio kao fotoreporter, ali nije tome nalazio neku romantičnu stranu. Obično je susjedova trava zelenija – želio se okušati kao pisac.

- Jesu li ti odgovorili s onog sajta? – upita Lucija uz skok na barski stolac, plasirajući pozdrav ispod radara. Bilo je to pravo pravcato muško prijateljstvo. Davor kimne, pritisne par puta po tabletu i okrene joj ekran.

„Razrada priče je utemeljena na zericu previše pravedničkog moraliziranja za naš ukus. Sama po sebi, priča i ne bi bila loša, samo da se ne pokušava toliko svidjeti čitatelju. Ljevičarskom, hipsterskom, književnocrvnom, beskrvnom čitatelju. Također, nije nas se dojmilo upadanje u klopku zrcalnog dualizma...“

- Pa nije ti to ništa novo, znaš. To ti je filter. Oni su ti koji su zapravo hipsteri jer si dopuštaju takve stvari. Misle da kroje ne ukus nego kvalitetu. Baš ono što sam rekla, filter.

- O...K..., mislim da ću razmisliti o tome, a možda i uzeti u obzir – bljesak zuba kroz hipstersku bradu:“Možda i jesam hipster!“

Zazvoni jedan od njegovih mnogih mobitela, zbog čega je postojala posebna procedura gdje se koji nalazi, ali glavna je bila kome pripada koja pjesma zvonjave.

Götterdämmerung nekog heavy metal banda.

- Bok, Dragutine!... Ok, onda mogu slobodno navratiti?... Do kada ti moram vratiti detektor?... Dobro, dobro... Ma, nadam se da ću rješiti prije. Vjerojatno se još vidimo do tada... Važi! Ajd, bok! – vješto ubaci telefon u džep patentiranom fintom koja je samo pokazivala koliko ih često koristi poput Šejna i njegova revolvera...

- Unaprijed se ispričavam... – Lucija pomakne dlan na šanku prema njemu, zavjernički spuštajući glavu.

- Misliš detektor? Ma ne bih ti lagao, he, he. Detektor u fušu, detektor za metal... heh, tražim blago u šljiviku svojih starih...

- Kakvo blago? – baš ju je bio zatekao.

On digne obrve za jedan moment.

- Znaš Luce, možda ti jednom i kažem...

Ona se zastidi: On joj, silazeći sa stolca, snažno stavi ruku na rame, pokazujući time da je sve u redu.

- A za koju firmu radi taj Dragutin? – upita ona opet pretjerujući s novinarskim njuškanjem.

- Hej, mala! – Davor pokuša biti ozbiljan s tim podignutim prstom dok je prilazio da joj kaže tiše – Papageno, Luce, Papageno.

Okrene se i izađe.

 ...

- Došao si – reče Anđelka, supruga Dragutinova. Mlađa petnaest godina od Dragutina. Da nije toliko mlađa, eh, da nije toliko mlađa, Dragutinu možda ne bi smetalo... Da zna.

- Boris je u udruzi... – Dragutinov sin s intelektualnim izazovima iz njegova prethodnog braka. – Uče ih pisati na računalu.

- Je li detektor tu negdje? – Davor se nervozno osvrtao.

- Dođi... – njezine kobaltnoplave oči. Njezin kobaltnoplavi vrat...

...Boris je ranije ostavljao bicikl pod prozorom...

- Borise! – kriknula je.

Boris je otrčao.

 ...

Big Love Fleetwood Maca – Lucija.

- Hej hipsteru! – bila je dobro raspoložena kao u većini slučajeva. – Radim report o mutežu u firmi koju si mi rekao. Što kažeš da me spojiš sa svojim čovjekom Dragutinom?

- Nešto se ne čujem s njim ovih dana, ali mogu ti reći gdje sada rade...

- Ma daj! Što se događa? Zadnji put si sve dijelio!

- Kažem ti, imam nekih problema... – trudio se kontrolirati.

- Dobro! Ako nećeš, nećeš... vidim da nešto smrdi... Ako me trebaš tu sam.

- Dobro, dobro. Bok.

 ...

Götterdämmerung

- Kvragu! – ruka mu je zadrhtala prije nego što je po ekranu kliznuo u zeleno. – Halo, Dragutine...

- Možeš zadržati detektor... – reče Dragutin zagrobnim glasom.

- Hej, dolazi ti jedna mala iz redakcije...

Dragutin je spustio.

 ...

Lucija vozi kroz polja tamnoplavi PRESS službeni automobil s logom kuće. Dolazi do zapreka na cesti:“Razminiranje u tijeku!“, koje čuvaju dva čovjeka u fluorescentnim prslucima. Dalje su divlji šumarci i šikara.

- Dobar dan! Gospodin Dragutin? – upita ona kroz spušteni prozor.

- E, morat ćete čekati gospođo. Drago je u tijeku...

 ...

Već je prestar za ovo. Teško diše pod debelim vizirom i slojevima kevlara i keramike. Sam je ovdje, potpuno sam. Sam je i u životu, ali ne može plakati. Volio bi da može. A-ha, evo je! Pronašao je žicu i prati je do mine. Klik! Prokleta PROM mina bila je osigurana paštetama“.

Sam. Potpuno sam.

- Mama! – iako je imao već podosta godina. – Pusti me natrag, mama!

Eksplozija i kiša gelera.

 ...

Eksplozija, kiša gelera i dim iz šumarka. Lucijin vrisak. Pirotehničar koji ju zaustavlja.

- Nemojte, gospođo! Nemojte!

Ona plače i naziva Davora.

 ...

Davor sjedi na travi u šljiviku. Kiša se slijeva po njemu. Pokraj njega je detektor za metal. Do njega dolazi Anđelka. Sjeda mu iza leđa i stavlja mu ruku u njedra.

- Gle! – reče ona, nalazeći srebrnu burmu uz detektor. Stavlja mu je na prst i pijani od očaja oni se zaručuju.

 ...

Lucija odlazi vlakom tražiti stan u Splitu, novom radnom mjestu. Davor je ušao da je konačno isprati. Ugledala je srebrni prsten na njegovom prstu.

- Što, zaručio si se?

On ga skine. Sada bi ga najradije bio bacio.

- Ma ne, to sam tražio detektorom. To si je moja mama kupila za utjehu nakon razvoda.

- Nemoj da moraš opet žicati detektor – reče ona pokušavši izvući situaciju. Davor je dovoljno učinio da to bude nesigurno.

- Ostao mi je detektor... Sad je moj – on primi njenu ruku vrlo čvrsto s obje ruke.

- Ne brini, još ćemo se vidjeti – reče ona.

- Ne vjerujem – odgovori on, okrene se i brzo napusti glavni zagrebački kolodvor.