Kolumne

subota, 16. prosinca 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Kod kuće je najljepše

Piše: Božana Ćosić

I tako. Nakon mučnog razmišljanja i iznimno teške odluke na kraju mi Hrvoje reče da je odustao  od Irske. Prvo sam burno reagirala. Pa kako i ne bih? Uistinu sam prošla muke s tom njegovom idejom da bi na kraju bilo uzalud. Osim toga uvukla sam roditelje u priču i kada su napokon prihvatili moju odluku sad im moram reći da sam ih bespotrebno sekirala. Naposljetku, i sama sam štošta prolazila i dvojila činim li ispravnu stvar. No ipak je prevagnula ljubav i samo zbog nje sam donijela odluku da ću poći s njim pa makar na kraj svijeta. A onda sam se nakon njegovog objašnjenja smirila. Rekao mi je da je to sve divno i krasno, da je sigurno bolja opcija i da uopće nije upitno da bismo u Irskoj imali bolju budućnost, ali kada je razmislio to mu je zazvučalo čak kukavički.

U posljednje vrijeme sve više ljudi napušta zemlju u potrazi za boljim životom. I to je razumljivo, pa svatko želi bolji život i ovdje jednostavno ljudi ne vide perspektivu niti pomišljaju da će u  dogledno vrijeme biti bolje. Teški su to koraci. Teško je napustiti rodni kraj, ognjište, obitelj i prijatelje. Teško je doći u tuđinu i biti prihvaćen. Ali mnogi misle da je to podnošljiva cijena. Tako je i Hrvoje mislio, no, promijenio je mišljenje. „Treba razmišljati pozitivno“, reče mi, „i vjerovati da će biti bolje“. I tu je u pravu. Treba vjerovati da će biti bolje i težiti boljemu. Uistinu nije rješenje „bijeg“. Što kada bi svi odlučili odseliti? To bi tek značilo propast.

Teško je, ali opet, i podnošljivo. Tko ima volju naći će posao i ne, neće to biti posao iz snova s vrhunskom plaćom, ali će biti početak. Pa trud se mora isplatiti. Jednostavno mora.

I tako je odlučio zaposliti se i boriti. Odlučio je na budućnost gledati otvorenijim pogledom i čvrsto vjerovati da će sve biti u redu. Pa ako i je plaća manja, ako je racionalno raspodjeli, bit će sve u redu. Za početak će prihvatiti bilo kakav posao, a onda u međuvremenu tražiti nešto bolje.

Moram priznati da me ta vijest ipak na kraju razveselila. Kod kuće je najljepše i sigurna sam da bih patila i da bi mi trebalo mnogo vremena da se naviknem na novu državu, okolinu, posao i način života. Olakšao mi je tom odlukom, ali i otvorio oči. Trebamo težiti boljem i boriti se da nam bude bolje, ali i ponekad izabrati teži put prema tom boljem. Kada uspijemo zasigurno će nam taj uspjeh biti slađi i moći ćemo biti ponosni na sebe jer smo kročili težim putem, a svejedno stigli do cilja. To opet ne znači da se protivimo tuđim odlukama. Svatko ima pravo boriti se za sebe i obitelj na način za koji misli da je najbolji. To je u redu i nakon što smo prošli pripreme za odlazak shvaćamo da je potrebno puno hrabrosti.

Sretna sam što je sve završilo kako je, što ćemo blagdane provesti kod kuće, a onda krenuti u nove pobjede: hrabriji, uporniji i pametniji.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.