Ankica Kale | Svijeća za napušteni brod

Noćas se spremam zapaliti svijeću
za jedan stari napušteni brod:
i neću s grajom vješat' je o bor
kad bučno se skupi rasijani rod.

Za brod što sad leži pokraj mutne rijeke,
mrtav i go' sa ranom u boku,
s planina hladnih još s porugom ga motre,
i nitko suzu ne vidi mu u oku.

A još do jučer on je kroz oluju,
pod kletvom neba, propinjuć'  se, sam,
brodio paklom, skupljajući munje,
a sad ga glođu ruzina i sram.

Sada mu sude neke dvorske lude,
one što nemaju ni doma ni časti
za šačicu škuda izdat će i Boga,
bjelosvjetskoj hulji na koljena pasti.

I teče rijeka, mutna, smradna, teče
i kužnim muljem zapljuskuje brod;
sa stidom noćas ja palit ću svijeće
za naše duše, naš nesretni rod.

                  10. prosinca 2000 god.