četvrtak, 21. prosinca 2017.

Blanka Will | Susret


(Ono čega nema)

Naručio je za nju kavu s toplim, za sebe s hladnim mlijekom pokušavajući sjećanjem na navike premostiti vrijeme otkada se nisu vidjeli. Pokreti dok je otvarao vrećicu sa šećerom i sipao šećer u šalicu bili su mu mrvicu usporeni i nesigurni. Riječi što su ih izgovarali kao da su glumile same sebe. One neizgovorene tonule su među šalice, pepeljaru i čaše vode. Nije pomogao ni zvuk zvona što je zazvonilo tiho kao da ispituje vlastiti zvuk, prošlost upisanu u kretnje i poglede.

Sjetila se radosti što joj je donosio.

Nikada nije izgubila sposobnost ushita, predavala se strašću i bez primisli. Previše toga ju je zanimalo i ujedno raspršivalo, često ne pronalazeći fokus. Poigravalo se, zapetljavalo, premetalo bez kraja i konca.

Melankolija je pritom vazda čučala negdje iza vrata, čisto da se ne poremeti ravnoteža. Nosila ju je poput prstena što ga valja baciti u more da bi se umilostivilo bogove, i izmolilo vjetar u leđa.

Pauze između izgovorenog  bivale su im sve veće kao da odgovaraju na pitanja koje nije postavila. Ili možda jest ali su promašila očekivani smjer ne mogavši se okućiti u nepovratu. Nisu se plašili riječi, već onoga što one ne znače.

Nasmijala se ispod oka i učinila pokret rukom, dlanom prema gore. Bio je to njen najizražajniji pokret.

Uvijek je znala naseliti tišinu.

Diže se sjeverac, jezero je opustjelo, nema nikoga osim pasa što šetaju vlasnike ili obratno, i džogera što vrte jutarnje krugove.  Šeta s noge na nogu kao da ispunjava dužnost ili udovoljava nekoj obavezi ili mjeri vrijeme koracima zagledajuć kako vjetar diže valiće na površini vode. Kosa joj je razbarušena kao i uvijek, svaki pramen u svom filmu.

Stolovi kafića još uvijek stoje vani
pusti, na kiši.

Nema komentara :

Objavi komentar