– Javi se ponekad...
Guram promrzle dlanove u džepove kaputa. Prvi snijeg pada po promrzlim usnama. Znam, trebala bih nešto reći. Što se, dovraga, govori u ovakvim situacijama?
Prolaze sekunde. Mjerim ih bijelim pahuljama. Klize ti po ramenu. Jedna, dvije, tri... Tope se. Gotovo sam ispružila dlan da ih dodirnem.
Nervozno se premještaš s jedne na drugu nogu. Gledaš me kroz snop trepavica tik ispod oboda šešira. Zašto mi se čini da su ti oči tamnije večeras?
– Pa... idem pomalo.
Okrećeš se, sporo, gotovo na peti. Da, trebala bih nešto reći.
Dodiruješ prstom obod šešira. Jedan pramen kose pada mi na lice, kao koprena. Gledam kroz njega odraz tvojih koraka.
Trebala bih otići, no i dalje stojim, pahuljama hipnotizirana. Gledam kako se tope na asfaltu.
Ulična svjetiljka krivuda u odrazu.
Stojim, na trenutak, neodlučno. Vratiti se natrag, u zadimljeni prostor ukrašen bezbrojnim šljokicama koje kao da se rugaju crno-bijelim fotografijama i slušati ostatak večeri nečija pijana naklapanja, ne čini se baš opcijom.
Gledam niz tramvajsku prugu. Pahulje se raspršuju, plešući svoj prvi zimski ples.
Taksi stiže za pola sata, taman kad su mi se stopala odrvenila. Taksist pjevuši neku popevku, čijeg se teksta nikako ne mogu sjetiti.
Tek kad se zaustavio, shvatila sam što sam napravila. Tvoja zgrada spava dubokim snom. Na zadnjem katu, jedno plavičasto svjetlo se kroz roletu probija. Na balkonu smrznute žardinjere. Naravno da si ih zaboravio unijeti.
– Oprostite, kriva adresa...
Taksist podiže lijevu obrvu. Okreće taksi. Polako klizi niz ulicu.
Snijeg je već zaposjeo grad. Borovi svijaju grančice pod težinom bijelog tereta.
Negdje na polovici mosta sam zaspala, uljuljana u miris tvoje kože, uglavljena negdje između ključne kosti i tvog vrata. Šaptao si mi nešto, zbog čega su mi obrazi poprimili boju višanja.
– Gospodična, stigli smo!
Taksist me promatra upalim pospanim očima. Osvrćem se. Sjedalo do mene je prazno, iako još osjećam toplinu tvog tijela i dodir dlanova.
Plaćam taksi.
Ulica je pusta. Kvart spava. Tek iz daljine čuje se zvuk petardi.
Pahulje su sad guste, roje se zrakom.
Otključavam stan.
Tišina se razbija o zidove.
Skidam kaput i mokre cipele.
Tvoj džemper, izaziva, nemarno prebačen preko fotelje.
Spuštam srebrnu torbicu na stol.
Sa zida me promatraju tvoje oči, ulovoljene jednom davno, u Portorožu, objektivom.
Skidam haljinu.
Pazim da ne dodirnem tvoju stranu kreveta.
Kroz poluspuštenu roletu promatram svjetiljku pred zgradom, dugo nakon što se ugasila.
Negdje oko podneva pahulje su prestale padati.
Sad samo moram nastaviti disati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.