Kolumne

nedjelja, 26. studenoga 2017.

Pramcem u sumrak XXXI.


RUČAK NEDJELJOM

Piše: Jelena Miškić

Ima li što dokonije nedjeljom spavati do kasno, lijeno ispijati kavicu cijelo dopodne umotana u toplu dekicu, kiša lije, nigdje nikoga...ma divota.

Nema, slažem se.

A onda iz prizemlja počinju stizati mirisi, nekad babe Melanke, danas majke, kao najveći izazovi koji pozivaju i nalažu što dulje ostati gladan, jer štošta se sprema tamo dolje.

Prvo miriše biskvit od vanilije s orasima natopljen rumom, nešto kasnije i krema od čokolade jer nedjeljni desert se sprema ranije, prije ručka kako bi se okusi do popodne dobro proželi i uzeli.

Kasnije ćemo svi onako prežderani uz popodnevnu kavu, blaženo otpuhivati, hvaliti kuharicu i uživati svaki zalogaj mirisnog kolača.

Čim je završilo rondanje slastičarskog miksera, zvuk gulilice za povrće zauzima časno mjesto. Priprema se za suradnju s goveđom juhom s puno povrća, koja je prava juha za zdravlje i imunitet u zahladnjeli dan.

Guli se i čisti mrkva narančasta, žuta i bijela, celer, paštrnjak, korabica, dva velika krumpira, jedan list kupusa. A za kraj majka očisti luk pa poprži do crnog crnila ploške polovice i takve dodaje, kaže, juha nije ništa bez toga. Za našim stolom redoviti su prijepori oko umaka za govedinu. Đuka voli od hrena, ja bez kopra ne silazim s kata, a dok je Danilo bio živ umak od rajčice je pod moraš.

A onda pečenje.

Melanija je bila majstor u pečenju krumpira s pečenjem. Da se ne raspadne, ostane rumen taman kako treba s dovoljnim mirisom češnjaka i piva. Obavezna kupus salata.

Sve to danas moja majka sprema kako je nekad i baba Melanija spremala Nedjeljni stolnjak bijel kao snijeg raširit će preko stola i postaviti porculanski servis. Servis za nedjelju.

Danas i psi lijeno leže u svojim jastucima, tu i tamo gricnu repove da si ubiju pospanost.

Sve je tako kako treba biti za jednu nedjelju.

Kišne kapi s okna krišom pozovu na sivi pogled u dvorište. Iako znam da mu uzalud prilazim, s tog pogleda kao da još krajičkom vidim Danila u samt zelenim lovačkim hlačama kako iz fotelje prebacuje lulu iz jedne ruke u drugu. Kao da još negdje u daljini čujem Melaniju kako viče da se prikuče vrata jer je propuh. Tetka pretrčava s tortom koja mora na hladno.

S tog okna ako ostanem leđima okrenuta dovoljno dugo, ako se ne pomaknem... možda svi ostanemo ovdje...



Nema komentara :

Objavi komentar