Kolumne

nedjelja, 5. studenoga 2017.

Marina Mađarević | O romanu Pravi se da si normalna Ane Dumančić: Samotan svijet u kojemu se ljudi vezuju uz predmete, a ne uz ljude


Čitateljska sumnja u kvalitetu današnjega „ženskoga pisma“ s punim se pravom može nazvati neopravdanom. Sjajnom društvu novodopskih hrvatskih književnica koje su dokazale svoju spisateljsku veličinu pridružila se i Ana Dumančić, mlada autorica s hrvatsko-turskom adresom. Dumančić je ove godine, u suradnji s izdavačkom kućom Beletra, svojim sjajnim romanom prvijencem Pravi se da si normalna počastila sve ljubitelje dobroga štiva. Roman koji nosi podnaslov Doktorska krimi-komedija u sebi sadrži sve navedeno: medicinsku terminologiju i liječničko-farmaceutski svijet sadržane u mjestu odvijanja radnje, kriminalnu radnju o kakvoj svjedoče svjetske crne kronike, a koju je autorica vjerno preslikala i vješto pretočila u priču, te nezaobilazni humor koji nespojivo spaja u koherentnu i zanimljivu cjelinu. Kako i sama tvrdi u posveti, autorica od svojega djela očekuje da će zabaviti i nasmijati čitatelja te ga natjerati na poistovjećivanje s likovima, ali zaboravlja napomenuti još nešto: da će iznenaditi svojim završnim obratom koji će nam uvelike olakšati shvaćanje samoga naslova djela.

Na 196 stranica teksta zapisanoga u trećoj osobi nepristrani (i, nakon čitanja će se zaključiti, nimalo sveznajuć – ili to jako dobro prikriva?) nas pripovjedač upoznaje s većim brojem likova. Usporedivi su u nekoj mjeri i s likovima Georgea R. R. Martina jer se pojavljuju brzo, ali ih istom brzinom protočnost radnje (koja je željna novoga i aktualnijega) odbacuje i zamjenjuje. U kolažu zanimljivih (uglavnom ženskih) likova prva se javlja mlada liječnica urologije Dunja. Formulaičan bajkoviti početak „Jednom davno, u jednoj zabačenoj zemlji živjela je jedna obitelj…“ navest će nas na pomisao da ćemo čitati još jedan romantičan roman u kojemu će navedena Dunja pronaći svoje mjesto pod suncem na najklišejiziraniji mogući način. Čitateljsko očekivanje o Dunjinoj protagonističkoj ulozi bit će iznevjereno već sljedećim retcima u kojima autoričina sklonost iznenađenju ne miruje. Uvode se pritom junakinje svojim fizičkim i financijskim atributima nadmoćnije jednostavnoj Dunji. Upoznajemo tako ljepoticu Žaklinu, inozemnu liječnicu Mariku, poduzetnicu Darku i njezinu pomoćnicu Irenu, odvjetnicu Tamaru i njezinu majku gospođu Konjević. Sve do jedne pokretane su ambicijama i novcem. Muški likovi teško im mogu parirati jer su upravo one, žene, njihova motivacija (u Mladenovu i Orhanovu slučaju radi se o seksualnoj motiviranosti, dok se Janova motivacija puni platonskom energijom crpljenom iz ženskoga društva).

U tekstu se ne nailazi na izravnu kritiku i subjektivnost jer ono što je zapisano samo svjedoči o svojoj ispravnosti. Pripovijedanjem se ne želi osuditi postupke likova, već se oni predaju u ruke čitatelja koji sam stvara svoje mišljenje. Pregršt je diskutabilnih tema, motiva i (pod)priča kojima se pokušava probuditi analitičnost i raspiriti sklonost moraliziranju. Ponuđene su nam pritom rečenice koje se trude govoriti o važnosti očuvanja tradicije u vidu generacijskoga suživota (baka-majka-kći), one kojima se ističe društvena sklonost fizičkom umjesto psihičkom i duhovnom, rečenice kojima se križoboljom opisuje nedostatak kritičkoga mišljenja u modernom obrazovnom sustavu, kojima se naglašava patrijarhalan sustav u kojemu je uloga žene vezana uz pronalazak partnera i ostvarivanje obitelji, dakako, s očekivanim muškim potomstvom („Rodila je pet kćeri, od kojih je svaka trebala biti sin.“).

Ove „lake“ teme zasjenit će marginalne pričice o zataškanoj pedofiliji, neimaštini umirovljenika koji štede na način da peru plastične vrećice i ponovno ih koriste, nezadovoljstvu životom, suicidalnim mislima i pokušajima, naglašenoj seksualnosti koja je sredstvo za opravdanje cilja, nepotizmu i korupciji, roditeljskim neuspjesima i napuštenoj djeci, new age tečajevima za duhovni razvoj kojima se želi obogatiti materijalnim, a ne spiritualnim, novčanim prevarama zakrabuljenima u obličju humanitarnoga djelovanja… Konačno, uslijed sjajnoga završnoga obrata, čitatelju će se postaviti pitanje: jesam li normalan? Dogodit će se to iz razloga što zaokupljeni razmišljanjem o prikazanim svakodnevnim nepravdama možda nećemo uočiti ono što se skriva u pozadini.

Materijalizam, sebeljublje i hedonizam stvorili su svijet bez ljubavi, samotan svijet u kojemu se ljudi vezuju uz predmete, a ne uz ljude te, zatočeni umorom vlastite slabašne psihe, i sami postaju predmeti. Trebamo li šutjeti i ne reći da je „car gol“ čak i kad ne vjerujemo u to? Trebamo li sklapati oči, skrivati svoje strahove, slabe točke i praviti se da smo normalni? Na kraju krajeva, koji lik možemo zamisliti kao onaj koji izgovara rečenicu iz naslova, naivnu Dunju ili femme fatale Mariku? Vjerojatno obje. Možda je jedini koji je pogriješio Jan jer ga je nedostatak verbalnoga samozavaravanja doveo do nastanka agnozije. Možda. Sa sigurnošću možemo tvrditi samo ovo: autoričin eruditski i vokabularno potkovan, ali razigran stil pisanja pozadinske priče i sporedne likove svojim izrazom stavlja pod svjetla reflektora. Drugim riječima, Dumančić za svoj maestralan marionetski potez zaslužuje pljesak. Nijedna priča nije važna, a opet – važne su sve.

Izvor:Virovitica.net

Nema komentara :

Objavi komentar