Kolumne

subota, 28. listopada 2017.

Sven Adam Ewin | Kraj bijelih breza



ja sam čuveni kvartovski pjesnik
i na bijele breze
u ulici kojom prolazim
prikucavam svoje pjesme

one ružičaste vjetar raznese po tračnicama
tamno plave padaju od težine i lome kukove
pa ostatak života po trgovima prose milostinju

crne pjesme
odlaze na savu
veru se na vrbe
sliče na vrane
pa su onda „vrbe crneći se crnim vranama“
a to dođe ko naručeno profesoricama hrvatskog
da pred učenicima razvale jadnog matoša pleonazmom

tužne pjesme uokvirujem crnim paspartuom
poput osmrtnica
ukucam ih u koru bijelih breza
pa u njih zure prezbiopi od preko osamdeset
i grozničavo traže poznata imena svoje mladosti da se naslađuju

uglavnom
da skratim
„kraj bijelih breza svakog dana
ja prođem srca razdragana...“

hm
dalje ne znam

Nema komentara :

Objavi komentar