šaptat sebi, ono, što mi trebaš reći.
Otvoreno treba zagledat u oči
i izreći ono što se mora reći.
Čemu grizeš usne kad zagledam oči?
„ništa, tek mi tako zasuziše zjene…,“
ti prošapćeš, tiho, misleć da ćeš moći,
u riječima, sebe sakriti od mene.
Opet kiša. Pada. Spustilo se nebo.
Ona danas, za nas, nije što i prije:
jučer ti je sretno prštala niz lice,
ova uzaludno potapa. I lije.
Kamo sad i kako pobjeći od sebe,
kad toliko toga teklo mimo nas?
Gle, večeras plima donosi mi tebe,
a već zorom oseka ugasit će glas.
(Između plime i oseke)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.