Kolumne

utorak, 31. listopada 2017.

Ivana Šojat | Ekstaza Teodore Šaptove


Valjda sam predugo šutjela,
sebe gurala kao ugljen u drvarnice,
pa se u prašinu crnu pretočila,
crni prah od kojeg
jutrom kuhamo buđenja.
I tuđi su mi životi na usta navirali kao bujice
kojima planine za potopa
otiru prhut stabala nakon smrti
i novog uzdizanja.
Mislila sam da ću umrijeti kad su mi prvi put polomili noge,
no sad znam da je umiranje ono
kad više nemaš ništa za dati,
kad ti više nitko nema što ukrasti,
jer puzanje je dostojanstvo neustrašivih,
kao kada se prepoznaš u žrtvi
koja se krvniku zagleda u oči
i kaže mu da će tisuću puta
umirati raspet i drukčiji.
U smrti i boli uvijek smo djeca.
Ne samo zato što smo nemoćni,
nego zato što tad nema nikoga,
onako kako u mraku sobe čuči samo strah
oznojen i vonjav,
ljepljiv poput ruku glavosječa.
Mislila sam da otići znači raspršiti se,
pa sam putnicima na postelje svijeće postavljala
kao svjetionike
kako bi se leptiri njihovi ponovno u roj okupili
oko svjetla i mojih ruku.

Nema komentara :

Objavi komentar