Damir D. Ocvirk | Bila je samo žena

Bila je samo žena, sama i napuštena.

Bila je ljubavnica, bludnica i trudnica;
i bila je marioneta u rukama otmjenog
svijeta.

Bez glasa i prava, bila im je puka zabava.

Bila je majka samohrana. I bila je društvena
rana; imala je manu što voljela je ljude,
i hranila djecu.
Svoju i tuđu, u bijednome stanu.

Da, bijaše dana kad' bi ona i pijana.
Pijana od ljubavi prema meni, tebi,
svima, i njima.

A onda su je odbacili, i na ulicu bacili.
Otkaz!
I napisali pismo: „Na tebe više ne
računamo, ali krivi nismo!“

Nisu imali obraz vidjeti je javno,
pa otkaz dadoše zlobno, i tajno.

Tihi putokaz u propast.

I prodali su još jedno radno mjesto
u Zemlji prava, po nalogu debelog brava;
ili, točnije, svinje.
I svi šute, a neki se čak ponose njime.

A mučati treba do samoga neba. Ne dizati
prašinu, jer svi vole tišinu do kraja stoljeća.

Tko zna, koja je slijedeća?

A bila je samo žena. Sama i napuštena.