Kolumne

utorak, 10. listopada 2017.

Igor Petrić | Željezni krevet br. 838


-Dobro jutro!

-Jesi li se naspavao?

-Ne moj naglo ustajati jer bi se rana mogla otvoriti.

-Zaustavila sam krvarenje i zašila ranu. Nije duboka. Ne brini. Ništa nisi osjetio.

-Spavaš već danima.

Iako u polusnu, nepoznati glas starije žene obratio mi se nježno, osobno, gotovo majčinski. Gdje sam i koliko sam „spavao“ ili možda bio u nesvijesti, nije rekla. Ponavljala je da sam sada puno bolje nego kad me pronašla.

Kad me pronašla?! Gdje i zašto me itko trebao tražiti??? Što mi se dogodilo? Što mi se događa? Osim glavobolje i okusa krvi u ustima, ništa drugo ne osjećam. Čini se da je sve u redu. Svi udovi su na svom mjestu, pokretni, ali usporeni. Dovraga! Što mi se dogodilo i gdje sam? Pokušavam govoriti, ali … ne ide. Samo gledam u tu ženu, kojoj ni ime ne znam, koju, siguran sam, do sad nikad i nigdje nisam vidio. Gleda i ona mene, onako nježno, zaštitnički i trudi se prikriti gadljivo čuđenje.

Zašto se čudi? Što skriva i vidi drugačije od onoga što ja vidim? Možda mi vidi lice, a njega ne vidim. Ne mogu ga ni opipati jer ruke su mi nekako teške i usporene. Vrijeme prolazi, a ja znam kako ništa ne znam i… Što je sad ovo. What the fuck? Pas mater?

Moje ruke nisu teške, nisu usporene. Ruke su mi zavezane grubom tkaninom za okvir željeznog kreveta i ne mogu ništa. I noge je zavezala, babetina jedna prevarantska. Ona će meni majčinske tople riječi uvaljivati i smjehuljiti se pokvareno. I ruke i noge mi je zavezala i u usta nagurala krvavu krpetinu da ne lajem, ne vičem, jer mi se eto upravo sada viče i dere, psuje i govore svakakve gluposti, ali ne mogu. Mogu samo gledati kako me nježno gleda i pravi se kako je sve u redu. Nemam snage za ništa. Ne mogu se odvezati i to je to. Čak ni povez na ustima ne mogu ispljunuti, pomaknuti, jer prejako je stegnut. Očito stara zna što radi. Prvo na finjaka, a onda će mi ga zabiti do kraja. Rasporit će mi utrobu. Slomiti prste i ruke, noge i koljena. Radit će mi svašta, a ja ne znam zašto. Zašto???

Utorak. Možda je sve počelo u utorak 22. travnja. Probudio sam se uz pomoć iritantnog zvuka naprave za buđenje. Doručak sam preskočio. Naravno! Draže mi je spavanje. Tih nekoliko minuta u polusnu ne mijenjam, niti ću ikad mijenjati za bilo što. Nakon ritualnog pišanja, češanja, pranja i ispiranja usne šupljine, te umivanja, odlučio sam preskočiti brijanje. Mogao sam i to obaviti, ali mi se nekako baš i nije dalo. Vikend je i… pomislio sam, nitko mi neće zamjeriti. Pardon, bio je utorak i do vikenda su ostala još tri puna dana. Bio sam na godišnjem, a kad si na godišnjem, svaki dan je vikend. Ili je možda bio kakav praznik ili blagdan??? Oko podneva krenuo sam prema željezničkom kolodvoru. Nisam siguran zašto. Možda sam nekog trebao dočekati ili se sam u nekom pravcu uputiti. Nisam siguran jesam li uopće došao do kolodvora. Nisam siguran više u ništa. Čak ni to je li bio utorak ili koji drugi dan u tjednu. Što ako je prošlo previše vremena i neću se sjećati ničega.

Srijeda. Možda je sve počelo u srijedu 22. travnja. Probudio sam se uz pomoć iritantnog zvuka naprave za buđenje. Doručak sam preskočio. Naravno! Draže mi je spavanje. Tih nekoliko minuta u polusnu ne mijenjam, niti ću ikad mijenjati za bilo što. Nakon ritualnog pišanja… - koje sranje… ŠTO SE DOVRAGA DOGAĐA?!? Opet opisujem isto što se „kao“ dogodilo, samo sam utorak zamijenio srijedom. Možda dođem i do četvrtka. Pa da, četvrtak. Sjećam se...

Četvrtak. Možda je sve počelo u četvrtak 22. travnja. Probudio sam se uz pomoć iritantnog  zvuka naprave za… -koje sranje. Opet isto, jebeno sranje. Aaaaaaa!!!!! Pokušavam urlati, ali su mi usta začepljena odvratnom tkaninom okusa krvi i sline. Pokušavam se pomaknuti, ali su mi ruke i noge zavezane. Gledam u tu staru ženu. Gleda ona u mene i više ništa ne govori. Samo se smjehulji i kima zabrinuto glavom, lijevo pa desno, desno pa lijevo, poput klatna starog zidnog sata: lijevo-desno, desno-lijevo i opet lijevo i opet desno u znak negodovanja, znak zabrinutog čuđenja i kritike svim organizatorima i sudionicima prosvjednog skupa za spas baby tuljana. E pa sad stvarno pretjerujem. E pa sad stvarno ponovno i ponovno pretjerujem. Od kud sad tuljani i to oni mali pahuljasti bijeli baby tuljani s veeelikim crnim očima koje lovci na tuljane nemilosrdno ubijaju na istočnoj obali Kanade.

Buđenje i ponovno nježan glas.                           

-Dobro jutro!

-Jeste li se naspavali?

-Nemojte naglo ustajati. Još ste ošamućeni od anestezije. Mišiće je potrebno prvo razraditi. Protegnite se. Pustite krv neka dođe do svih stanica. Do ruku i nožnih prstiju. Otvorit ću prozor kako bi mogli ispuniti pluća svježom dozom kisika, pa ću vam donijeti doručak. Kuharice su umutile kajganu s pancetom i šparogama.

Rekla je nasmiješena medicinska sestra, odvezala mi ruke, kaže zbog infuzije, jer sam i pod anestezijom bio malo nemiran.

Nema komentara :

Objavi komentar