Negdje pod kupolom noćnoga svoda,
U krošnji apside staroga hrasta,
Uzalud tražim prikaze Boga,
Mozaika žirova mračna i prazna.
Stobrodna crkva od sivog betona,
Vjernike vuče u svoje lagune,
Gdje mučenik živi od stakla, kartona,
Nimbusom skuplja lipe i kune.
Galerije visoke na desetak kata,
Svijetle iznutra kroz šarena stakla,
I rajskih nijednih nema mi vrata,
Vitraji prikazuju prizore pakla.
Mjesec – velika, blijeda rozeta,
U nebeskom narteksu uzalud visi,
Jedini izvor noćnoga svjetla,
Ne obasja meni ni tamu, ni misli.
Što jače vičem, šutnja sve veća,
U crkvi ovoj nema nam Boga,
Ispred praznog se moliš raspeća,
Sami smo ispod noćnoga svoda.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.