Kolumne

ponedjeljak, 2. listopada 2017.

Ankica Kale | Slavuj na kiši















Bilo je k'o jučer, a bilo je davno,
i proljeće i noć i kiša je lila.
Sve vrijeme u vrtu pjevao je slavuj,
bila sam budna, ne nisam ga snila.

Bilo je k'o jučer, a bilo je davno,
čudih se slavuju što pjeva na kiši.
Pitah se tada (kako sad je jadno,
sad kad su zvuci sve mukliji i tiši):

„Zašto tako glasno, zašto tako strasno,
pjevao je slavuj? Pjevao na kiši?“

I žalno zamišljah kako mokar stoji
kraj trešnjina cvijeta, tik na rubu grane,
dok drhtureć' bdijah kraj prozora svoga
slušajući plaho kliktaje iz tame.

Bilo je k'o jučer, a bilo je davno,
i mnogih lijepih ptica ja čula sam poj.
O, koliko puta, slušajuć' ih tako,
pomislih, načas, gdje je slavuj moj?

Ne čuh više nikad svojega slavuja.
Je l' pjevao dragoj? O, tko će to znati?
I kako u pjesmu te malene ptice
toliko ljupkosti tad je moglo stati.

Bilo je k'o jučer, a bilo je davno
i koraci moji sve su kraći, tiši…
U tišini srca, još jedino tamo,
čujem slavuja što pjeva na kiši.

Nema komentara :

Objavi komentar