Kolumne

srijeda, 20. rujna 2017.

Pramcem u sumrak XXIV.


UHVATIM SE KAKO NE DIŠEM

Piše: Jelena Miškić

Kada krenem malenom ulicom do ugla koja se nekada nije zvala ulicom Siniše Glavaševića, a koji je bio tek nasmijani susjed koji obrezuje svoje ruže u vrtu, tražim taj ugao za orijentir gdje je nekada bila stara štamparija, ali više nije. Tu je gospodarstveni objekt i dućan robom široke potrošnje. Od tud nazirem park djetinjstva koji me kroz osnovnoškolsko obrazovanje vodio u brojne zgode i nezgode odrastanja. Desno od parka bila je nemila stomatologij...a, a lijevo staro katoličko groblje. I lijepi anđeo koji grli križ na nečijoj obiteljskoj grobnici, vjerujem kako je još uvijek tamo... s pokojim ožiljkom, ali tamo je.

Na semaforu Kraševe ulice, kod Paunovićeve kapelice čekala sam prijateljice na pola puta do škole. Nekada je ondje bila mala trafika, tako se to tada zvalo, u kojoj smo mogli kupiti zaboravljene gumice, olovke, šiljila, bojice, ali i kiflu i jogurt. Nekada je bila i škrinja sa sladoledom. Stajala je povrh nečije kuće netom prije skretanja za staro katoličko groblje. Sada točno ne znam koja je to kuća. Zaboravila sam. Žao mi je što sam zaboravila. Ali sjećam se da je tu kuća dječaka s kojim sam dijelila školske klupe. Sada u njegovoj kući beskrajno rastu ruže u trnju svih boja. Sneno i melankolično, odsutne iz svih sjećanja. Jednom mi je netko rekao kako se može umrijeti od toga. Ne od ruža i trnja. Od sjećanja. A ja sam rekla, ako voliš - onda sve pamtiš. Doista volim Vukovar. Volim sjećanja koja su me podignula u ovaj život. Iskreno ne vjerujem da ću umrijeti od vlastitih sjećanja. Vjerojatnije od nekakvog srčanog ili moždanog u Kirekgaardskoj maniri teatra u plamenu metaforički spomenutog srčanog ili moždanog, kada klaun izlazi iz scene kako bi o tome obavijestio nekoga u publici silno gestikulirajući. Mislit će da je sve samo skeč, pljesak! Klaun ponavlja upozorenje, publika se još glasnije smije. Ovacije... Bravo...

Uvjereno mislim kako će moj svijet doći do kraja uz opći aplauz svih svjedoka koji vjeruju da je to šala. Ili ću preživjeti taj srčani/moždani a onda u bolnici podlegnuti od maginvalfobije.

To je strah od posjete saborskog zastupnika bolničkoj postelji. Maginvalofobi postoje, a njihov statistički obrazac nikada nije ozbiljno ispitan. Krajnje neozbiljno.

Kako god završilo, već dulje vrijeme mi je sasvim jasno kako sebe uvjeravam da zaboravljam onaj mrak i čuvam samo svijetle slike koje kao da sam posakrivala po najdubljim džepovima. I kad hodam rođenim gradom ja sam doista bez ljutnje u svojim kovčezima. Kao onaj spomenuti anđeo izlupana sam i matora, ponekad i jesam stranac s razumom kao klimavim kavezom koji gleda vodu i koji je ovdje pronašao drugi prvi dom. Dom gdje još ima mjesta za zagrljaje iako ptice ne pjevaju, gdje prošlost obara sadašnjost, gdje stoljeća trepere u jednom listu..

Gdje duša polomljena pa obrubljena korijenima pripadanja bira posljednje počivalište.

Nema komentara :

Objavi komentar