Kolumne

subota, 2. rujna 2017.

Patrik Weiss | Uvijek je mraka. Uvijek je sjene.


Plešu sjene. Korak Danonoćan.
Plešu tužno kao breza kriva.
Na starom prozoru leži sočan
Mjesec. Mračnu stranu od me skriva.

Tople postelje toplo me štite.
Griju moje teško - plahe sanje.
Male sjene, zlatno nebo kite.
Oči sklapam. Sve su manje.

Ležim nepomičan. Čvrsto spavam.
Noć crna glasno živi. Razara.
Budim se. Gledam. Opipavam dan.
Sunce sja do dna stara bunara.

Kad tamo male sjene. Usnule.
U mrak se tiho, tiho stisnule.

Nema komentara :

Objavi komentar