Nataša Nježić Bublić | Kruh i salama

Na dijeti sam,
i gladna sam,
kuham povrće bez začina,
svaki put kad jedem
povrće i voće,
sutradan mi je tijelo lakše,
ne bole zglobovi,
nemam začep,
začep zna trajati danima.
i tako je divan osjećaj otčepiti,
da ti u trbuhu ne stoji ta kugla otrova.
ali sam gladna,
i ne postoji ništa što više volim jesti,
koliko običan kruh i onu jeftinu salametinu,
toga bi mogla trpati u sebe bez prestanka,
i ponekad trpam,
iako znam da mi škodi.
osobito noću.
noću volim kruh i salamu.
nema ljepšeg rajskog voća,
od kruha i salame,
koja ispuni prazninu u utrobi dupkom,
mada sam poslije danima u začepu.
a sol bi mogla strpati u usta cijelu kilu,
koliko volim sol.
ne znam jeli tako s ljudima koji vole slatko,
sva sreća da sam imuna na slatko,
izaziva u meni gađenje.
Ne znam koliko je ovo tema za pjesmu,
i hoće li biti gadljiva čitatelju,
ja pišem, jer je to potreba,
kao potreba za kretanjem,
moje kretanje se odvija riječima.
bilo bi pametnije da sam sada u šetnji,
ali sam zalijepljena za podlogu tipkovnice,
poput muhe.
Navike su strašna stvar.
Prekuhati će mi se i povrće,
ako se sad ne dignem,
a ja i dalje pišem
ovu besmislenu pjesmu
o kruhu i salami.