Kolumne

srijeda, 20. rujna 2017.

Krunoslav Mrkoci | Čitajući Houellebecqa


Munje i gromovi nemilice su udarali okolicom. Kiša je pljuštala, kao da netko iznenadnim lijevanjem iz tuša pokušava oprati svijet. Dohvatio sam roman Platforma,  Michela Houellebecqa.

Moj omiljeni pisac. Smjesta sam se udubio i ugodno smjestio u već poznato ozračje. U mislima njegovog glavnog lika, osjećao sam se praktički kao kod kuće. On je jedini pisac fikcionalne proze čiji mi se likovi čine kao suvremenici koje poznajem. Možda iz susjedstva. No, onda, u čemu je Houellebecqova tajna uspjeha? Odgovor je prilično jednostavan: on je imao (ili još uvijek možda ima) m*** pisati ono što drugi misle, ali se zbog društvene pristojnosti i čednosti ne usuđuju to isto izgovoriti. Zbog toga njegovi likovi djeluju kao momci iz susjedstva.

Kako bi postigao uvjerljivost, cijeli roman predočen je kao svijet viđen iz vizure glavnog junaka, u prvom licu. Imamo pristup njegovim mislima, njegovom svjetonazoru: svim onim komentarima što ih i sami stvaramo u našim glavama pri susretu s drugim ljudima i situacijama.

Misaoni svijet njegovih glavnih likova nije ni u čemu pretjeran: niti previše psovki, niti previše bilo čega. Oni djeluju sasvim normalni: dovoljno inteligentni, zaposleni; kreću se u normalnim svakodnevnim okružjima, okruženi normalnim svakodnevnim situacijama i ljudima. Zapravo, ono što nas privlači, ali ujedno i ubija u pojam svojom istinitošću kod tog pisca, je upravo naglašena i psihološki savršeno iskonstruirana normalnost. Uzeo je svakodnevnu zbilju kao temu svog pripovijedanja, i ubio nas u pojam.

Djelo krase elegantne, često kratke rečenice. U svojoj jezgrovitosti i prividnoj formalnoj jednostavnosti, nose mnogo šarma, najčešće obogaćenog uvijek prisutnom ironijom, sarkazmom i cinizmom. Cinizam kod Houellebecqa ne djeluje umjetno, izvještačeno; nego kao normalna linija obrane glavnog lika: perceptivnog i inteligentnog promatrača izloženog svakodnevnoj gluposti svijeta u kojem, na svoju žalost, živi.

S junacima i svijetom H.-ov djela nije se teško poistovjetiti. Upravo taj sukob (ili susret) sa svakodnevicom, lucidno i duhovito dočaran, kojeg svatko od nas i sam prolazi, glavno je oruđe i mamac ovog romanopisca.

Svojim psihološkim natur-realističkim pristupom, već prepoznatljivim obrascima i pripovjednim postupcima, te izgrađenim i uhodanim, naoko jednostavnim stilom koji nije lišen šarma i duhovitosti, upecao je Houellebecq povelik broj čitatelja, od kojih su neki postali pravi obožavatelji.

Nema komentara :

Objavi komentar