Miroslav Pelikan | Brod

Hoće li me posada prihvatiti?
Sličim li njima?
Ili sam drugačiji?
Moji ožiljci nedvojbeno potvđuju njihovo nepovjerenje

U pravu si, plovio sam sa svima, protiv njih i vjetrova, uvijek smo bili nasuprot a sada bi se skrio na njihovom žalosnom brodu

Možda me i ne prepoznaju, možda ne uoče moje duboke rezove, koji više od svega izvikuju

Jedro se napinje, zatežem uže, šutim i osluškujem
I oni šute i oni su u neprestanoj potrazi za nedosegnutim
Jedro se napuhnulo, brod klizi, drvo škripi, jedno smo
Zatječe nas noć na otvorenom  moru., bez vjetra, valja sačekati jutro, posada mrmori i liježe na počinak
Vjerujem kako i drvo broda spava, samo kormila bdiju