Miroslav Pelikan | Jedro na obzorju

Kada ugledam prvo jedva vidljivo jedro na obzorju, znati ću, kucnuo je trenutak da zauvijek ostavim tvrdo stijenje obale i prepustim se moru
Iznova ću ploviti, bez razloga i bez prave potrebe, no, ploviti ću po navici kao što i činim cijeli život, misleći kako moje namjere imaju stvarnu svrhu
Hoću li biti sretan, pothlađen, na nesigurnom plovilu uz mnoštvo neizgovorenih riječi koje bi vodile brod prema cilju, samo da su na vrijeme izrečene?

Ne, nećeš biti sretan, unose mi se krila oblaka u lice, budi sretan što možeš ploviti

Zar to nije sreća, potvrđuje Sjeverac

Na tom ću bijednom brodu otploviti u susret već određenim zbivanjima hineći kako ne znam za njih

Na tom ću brodu možda otploviti i dalje, tko zna, možda do ulaza u Južno more, jednom, svakako