Kolumne

nedjelja, 17. rujna 2017.

Luka Tomić | Sunce me podsjeća na nju


Sunce me podsjeća na nju
slike su odavno uzete razumu
kao i slova ovim starim očima
dijelove svog imena tražim na osobnoj karti
nju odavno ne pamtim
kao voda na slaboj vatri, polagano hlapim

Sunce me podsjeća na nju
u suprotnosti je ovih zvijezda
što me drže u snu
sanjam prazninu ko pijesak sitnu
moj grob polagano se otkriva
godina možda i posljednja
k'o sve ostale uvlači se u moju hodalicu
k'o pčela u svoju košnicu i teško se krećem
kad padne večer svi prošli dani od mene bježe
ja ih dozivam al' imena im ne znam
pa se ne vraćaju

Sunce me podsjeća na nju
jer sunce volim i nekako znam
ako se dodirnemo izgorjet ću
i tu, baš tu osjećaj se javi
onaj davni, ljubavni,
i znam da sam grlio svoje sunce
znam da sam gorio za njene usne
znam da sam ljubio suze s tog lica
znam da sam volio nju sad ostavljenu
u nekom mraku zaborava
ne znam je li bila smeđa, crna il' plava
al' bila je prava vatra
i ja sam ju volio svojim životom
iako se dragog lica ne sjećam
ja ipak osjećam svoje sunce
a ovo nebesko podsjeća na nju
za njenu blizinu ja sam gorio
Bože koliko sam volio nju
koje se ne sjećam

Nema komentara :

Objavi komentar