Kolumne

nedjelja, 17. rujna 2017.

Krunoslav Mrkoci | O slikarstvu i pjesništvu nekada i danas


"Iako ne jedemo svaki dan, i dalje sam prilično radostan." - pisao je Auguste Renoir svom prijatelju Fredericu Bazilleu, 1869. godine. Renoirov i Monetov najveći problem bio je kad nisu mogli kupiti boje.

"Tijekom tih mjeseci obično bi odlazili na La Grenouillere (Žablje jezerce), javni bazen u Bougivalu, pokraj rijeke Seine, gdje bi uvijek iznova slikali iste teme. Sigurno je bilo vrlo dirljivo gledati kako dvojica mladih umjetnika zajedno počinju slikati sve blistavije i blistavije slike unatoč teretu njihove teške materijalne situacije. Poput svojih kolega Sisleyja i Camillea Pissarra doista su morali uložiti veliki napor kako bi sastavili kraj s krajem i nekako životarili, ali nikad, ni u to vrijeme, a ni tijekom teških godina koje će tek doći nisu naslikali sliku koja bi izražavala bilo kakav trag zamora, uznemirenosti, depresije ili pesimizma."

- iz knjige: Pierre- Auguste Renoir (1841-1919): San o harmoniji; autor: Peter H. Feist; Taschen GmbH, 2007.

Pa onda se čovjek, sasvim logički, pita: Kako to da su oni imali pravo na vedrinu? Što je s nama danas? Imamo vjerojatno i više hrane i bolje uvjete stanovanja nego ti slikari prije stotinu godina. Što je nama danas? Današnjim umjetnicima, piscima, pjesnicima? Zašto smo toliko mračni, pomalo depresivni, i pesimistično raspoloženi?

Doduše, pjesnci su uvijek, i pisci, bili mračnijeg raspoloženja negoli slikari (izuzmemo li npr. van Gogha i Gauguina).

Od impresionističkih suvremenika jedino je Verlaine tu i tamo znao biti u svojim pjesmama malo bezbrižniji; ostali: Rimbaud - težak, mračan; Mallarme - nalik više geometrizmu Cezannea, šifrira svijet riječima pretvorenima u slike, a tu im je svojom poetikom i teorijom boja i ploha blizak i Gauguin.

Pjesnik Paul Valery zalaže se za čiste slike i za formalno savršenstvo forme, kojima nastoji utjecati na psihu primatelja (poema Mlada parka), tvrdeći da je pjesma ono što čitatelj od nje stvori (vidi) u svojem umu.

Ne postoji pjesnik vedrog i bezbrižnog svakodnevnog života i ljubavi među velikim francuskim pjesnicima 19. stoljeća; sve do pojave Preverta (rođ. 1900) i nekih nadrealista, poput Bretona, u prvoj polovici 20. stoljeća.

A tko bi danas izašao u prirodu i slikao vedre oblike, vedute i pojave koje imaju ikakve veze sa svakodnevnom konkretnom (figuralnom) stvarnošću? Mi bismo danas, kada bismo slikali, naslikali vjerojatno nešto između Kandinskoga i Miroa; geometrijske plohe boja na pozadini bijelog platna; sučeljeni pravilni geometrijski oblici, cjevčicama povezani s nepravilnim mrljama u boji. Boje (crvena i tamnoljubičasta) u geometrijskim plohama i u oblicima mrlja (nalik na kapljice vode, uvećane 100 puta; blago, prozirno bijelo-plave) bile bi vrhunac naše životne radosti i vedrine.

Nema komentara :

Objavi komentar