Kolumne

srijeda, 27. rujna 2017.

Ispovijed jedne čitateljice XVIII.


O romanu "Halo, Zemlja zove Snježanu" Sonje Smolec

Piše: Mirjana Mrkela

Ilustracije
   
Piscima su knjige kao djeca. Tako se ponekad kaže. A kad se to događa, ne pomažu doktori, nego urednici. Šalju mailove, telefoniraju.
   
S jednom urednicom razgovarala sam o ilustracijama svojih priča. Ako je knjiga dijete, ilustracije su mu odjeća.
— Ja hoću Branku! — rekla mi je urednica - Čim sam počela čitati ove priče, zamislila sam Brankine ilustracije.
   
— Da, ali ona je skupa. — prigovorila sam ja, glasno uzdahnuvši.
   
— Nije me briga! — odlučno će urednica, kao roditelj nekog razmaženog djeteta.
 
I tako se dogovorila s Brankom. Zapravo ta Branka nije najskuplja, a nije ni jedina dobra ilustratorica. Ali je, što bi se reklo za garderobu, moj broj.
   
Sigurno ste već bili u sličnoj situaciji. Stojite pred izlogom ili katalogom i buljite i buljite. Tu su baš onakve krpice kakve vam se sviđaju. Treba prištedjeti novac, moljakati od bake i djeda, raspitati se za popust. Sredilo se to nekako, svi oduševljeni. Kad, odmah iza ugla, naletim na dijete svoje prijateljice Sonje. I što mislite? Dečko također s Brankinom etiketom. Sve je drugačije, ali stil se prepoznaje.
   
— Ih, otkad sam ja to njemu kupila! — smije se Sonja.
   
Pa i s njom razgovaram o Branki. Zaključimo da je to ilustratorica koja drži do osobnosti. Čita, razmišlja što i kako. I sami se možete uvjeriti da je Sonjinu knjigu sjajno ilustrirala.

Naslov
   
Ime, hoću reći naslov, ovog Sonjinog romana zaista zvuči privlačno. Zašto baš taj naslov, čitatelju neće biti jasno od samog početka.
   
To je zapravo šala koju će netko izgovoriti. Nakon mnogih uzbudljivih događaja, a u trenutku kada ta Snježana bude zanesena svojim mislima. Slično svemirskom putniku odlutalom neznano kud.
  
I ovo vam se događalo, zar ne? Meni mnogo puta. Društvo, dobro društvo, ugodan razgovor, ali ja - otplovila.

Priča kreće
   
U romanu „Halo, Zemlja zove Snježanu“ putovanje započinje autobusom. Hrpa mladih od 12 do 15 godina ide na ljetovanje. "Još je u torbe trebalo ubaciti posljednje sitnice: knjigu, zbirku križaljki, naočale za sunce, zaštitnu kremu, blok za crtanje. Ili još pokoju majicu, tek toliko da se nađe."
   
A Snježana je ponijela i dnevnik. Naravno, ne bi u njemu ispisala cijeli roman da je to ljetovanje bilo dosadno i bez događaja. Baš suprotno!
   
Neki od putnika u autobusu otprije su se poznavali. Snježana je sjela sama i čekala što će se dogoditi.

"Imala sam onaj čudan osjećaj kad svi zauzimaju sjedala, a mjesto do tebe je stalno prazno, kao da si gubav, kao da iz tebe nešto zaudara. Uglavnom, glupa situacija. Već sam i ogledalce izvadila da provjerim je li sa mnom sve u redu."
   
Što mislite, je li netko sjeo do nje? Jest. I što mislite, je li joj se odmah svidio? Nije.
   
Očekivati da se ona svakome svidjela također nemojte. Niti je najljepša, niti je bez mana. Jednom, primjerice, piše: "Znale smo Renata i ja pjevati karaoke kad nas nitko nije čuo, no moram priznati da je njoj to uvijek bolje išlo." Nadalje, ta Snježana sigurno nije prvakinja u donošenju mudrih odluka. Bilo je kojekakvih stvari zbog kojih se predomislila ili pokajala. Mislim da mi je zato i postala draga - kao ni ja, nije sveznajuća i natprirodno pametna. "Sve kockice u glavi su mi se rasturile. Nisam trebala nikoga da mi pametuje."
   
Ljetovanje, bar na početku, također nije bilo kao iz snova. "Cool. Došli smo na more, a bili smo nigdje." ..."Hrpa slijepljenog tijesta stigla je na kolicima u ogromnom loncu iz kojeg nam je serviran obrok na papirnate tanjure." ..."Kad smo ugledali kućice, izgledale su kao iz bajke, ali samo na prvi pogled."
   
Trebalo je mnogo toga povezati, razumjeti, odlučiti. "Našla sam bateriju i pogledala na sat. Pola četiri."
   
Ponešto se moglo pretrpjeti, nešto prihvatiti, a nešto i odbiti.
   
"— Ma nećemo ga uzeti... samo posuditi... Ako to napravimo poslije večere..."
   
Voditelji su činili što su mogli da štićenike izvuku iz nevolja. Oni sami bili su studenti. Pojašnjavali su kako im je na studiju i što znače neke riječi u svezi s tim.

Još jedno pitanje
   
Ne voditelje, nego svoj dnevnik, Snježana je pitala i ovo: "Što se radi kad se ide na sudar?"

1 komentar :

  1. Mogući nastavak: Dnevnik je rekao Snježani da se na prvom sudaru nespretno grli i ljubi, ali da se ne obeshrabri. " Puno je veći problem ako se zaljubiš!- reče joj.
    Ako siđete na plažu, vidjet ćete kako Snježana prolijeva svoje slane suze u slano more.Viknite joj:"Halo, Zemlja zove Snježanu" i zapjevat će:"Zaustavite Zemlju, silazim..."Da, Snježana sigurno nije prvakinja u donošenju mudrih odluka.Zato sam i zavoljela tu dobroćudnu,priglupu djevojčicu- moju prijateljicu!

    OdgovoriIzbriši