Sudbonosni oganj prene se u noći
i u mutan oblik zamisao slije,
savršeno krhko u vjerovatnoći
da ga snažno volim zbog onog što nije.
Kao zvečka puna olovnoga boba,
kroz bešumno krilo protne potlačene;
otegnuto cvili nepočinstvo roba
u rasutoj srči toplokrvne žene…
I damar protrese umrtvljene kosti
što pijane duhom nevino se skruše;
i čula mi hlape u zanesenosti,
u tijelu mom je svo bogatstvo duše.
U jalovom zrenju umre zasigurno
stih koji vrijedi stotine šibica…
… i ko tihi vapaj gasi se nokturno:
ljubav, to je rasut pelud tvoga lica.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.