Kolumne

nedjelja, 13. kolovoza 2017.

Tijana Rakočević | Stvaranje



Sudbonosni oganj prene se u noći
i u mutan oblik zamisao slije,
savršeno krhko u vjerovatnoći
da ga snažno volim zbog onog što nije.

Kao zvečka puna olovnoga boba,
kroz bešumno krilo protne potlačene;
otegnuto cvili nepočinstvo roba
u rasutoj srči toplokrvne žene…

I damar protrese umrtvljene kosti
što pijane duhom nevino se skruše;
i čula mi hlape u zanesenosti,
u tijelu mom je svo bogatstvo duše.

U jalovom zrenju umre zasigurno
stih koji vrijedi stotine šibica…
… i ko tihi vapaj gasi se nokturno:
ljubav, to je rasut pelud tvoga lica.

Nema komentara :

Objavi komentar