Kolumne

utorak, 22. kolovoza 2017.

Sven Adam Ewin | Unuka kod bake




Iz medne kruške izlazi pijana osa.
Sljepić je šmugnuo u travu ispod žbuna.
Još nisu nestali tragovi kolovoza,
A već se svuda vide stope mladog rujna.

Na dalekovodu načičkale se laste.
Jabuke krupnjaju. Šaraju vinogradi.
U vinskom podrumu očekivanje raste.
Zrikavac krilašce s kolofonijem gladi.

Miš se propeo za bobom divlje kupine.
Za plastom sijena čuje se lepet oroza.
Iz vrapčjeg gnijezda ispalo pola lupine.
Suncokret svila teška osteoporoza.

Prelcu pauku pukla najtanja očica.
U selu cirkular uporno pili drva.
Sa vrha travke polijeće božja ovčica.
Mravka prevrnula golema krušna mrva.

Moj dida šljive u kaci muljačom mulja,
A sunce još uvijek nemilosrdno žeže.
Guši me kiseli zapah octa i ulja.
Baka na tegle celofan gumicom veže.

Dosadna zunzara ne da se otjerati.
Ja gledam prstiće pa me panika hvata:
Prokleti orasi baš se ne daju sprati!
A škola?... Škola samo što nije na vrata!

P.S.

Budim se… K vragu, koliko je to na satu?
Isuse, sedam! Prekasno!... No možda, ipak?
Silazim. Letim. Na trinaestom sam katu.
Tramvajska stanica... A tramvaj pun ko šipak.

Minute idu. Semafor. Jedan, pa drugi.
Pa peti. Sedmi… Vozimo brzinom puža.
Isuse, kako su jutros zastoji dugi.
Izvadim lipstick. Na usne nanesem ruža.

Vraćam ga… Odjednom vidim, prsti mi žuti.
Ne žuti. Crni. Pa to su orasi, bože!
Na mojim prstima još uvijek otisnuti
Tragovi djetinjstva. No može li to?

Može!

1 komentar :