Nekako ovih dana, sredinom srpnja, oživljavam djetinje sjećanje na prvo grožđe iz naših vinograda. Moj djed po ocu imao je mnogo parcela, klijet, bunar i voćnjak, pa smo često odlazili u Otrovanski breg kod Pitomače i boravili u tom lisnatom raju, zaboravljajući na vrućine i napor, cjedeći iz tih pohoda samo nektar oduševljenja i slast kušanja, kakva je nekada pripadala samo olimpskim bogovima. Uz grožđe su vezani, kao što je znano, Dionizijski kultovi, te mnoge hedonističke svečanosti, koje obilježavaju našu civilizaciju. Naslikati grožđe kao Caravaggio i napisati pjesmu na način Hajjama, ostaju estetski ideali do dana današnjih.
No, u podravske krajolike upravo ovi, na obroncima Bilogore, zasađeni trsjem, progrušani krošnjama lipa, kestenova i bagrema, između kojih izviruju krovovi i prozorčići starinskih klijeti, unose osebujni štih poezije. Osjetili su to naivni slikari, pučki pjesnici, autori zdravica i napjeva, dok je nepremašivi GALOVIĆ svoju pjesmaricu Z MOJIH BREGOV posvetio baš toj zadnjoj oazi spokoja, dok su fanfare rata pozivale na uništenje. Bile su to prve kajkavske pjesme koje sam naučila naizust, a koje su u velikoj mjeri odredile i moju poetsku putanju.
Moj djed imao je napredne ideje, pa je u vinogradu sadio "čiste table" i uz svaku red voćaka, od ranih šljiva, do kasnih jabuka i krušaka. Svake nedjelje cijela je kućna družina, uključujući i djecu, išla u "pobiranje", da bi se ispekla rakija, skuhao pekmez, složio slatki dio zimnice, i ništa nije smjelo "otići po kvaru", što bi djeda izuzetno srdilo i žalostio.Stoga smo nedjeljom ustajali rano, ne misleći ni na kakvu zabavu ili ljenčarenje. Vozili smo se po sjenovitim klancima, na drvenim kolima s konjskom zapregom, kroz sjenovite prolaze pune bršljana, prožete mirisom truhline, crnice i rakijskih kotlova.Djed je već bio gore, prije nas, ponekad i cijeli tjedan. Vozili smo mu kolut ispečena kruha, slanine, namirnica. Nabavio nam je i smokvu, koja se razrasla uz rub klijeti, i koja je, vjerujem, još živa, premda njega već dugo nema. Bio je omalen rastom, živih plavih očiju, žustra koraka, ponavljao je neke riječi u rečenici, žureći se neprestano, brzajući cijeli život, posvećen "kultu rada" koji je jedini poznavao od malih nogu do smrti.Mislim da sam tu pomalo "uhvatila" na njega,
Gurao je ili vozio svoj stari bicikl, s masnom torbom od svinjske kože, u kojoj je za mene, njegovu prvu unuku, uvijek bilo oraha, piknjavih jabuka ili pokoji prvi grozd. Naučila sam uz njega imena sorti: belina, plemenka, kadarka, šipon, tudum, muškat, biserčabo...I baš te dvije- julski muškat i biserčabo- bile su najranije, pa sam njihov besmrtni okus zapamtila do dana današnjih.Sve egzotične slastice, koje sam tijekom života kušala, ne mogu se mjeriti s onom prozirnom, crvenkastom ili jantarnom bobom, pritisnutom vrhom jezika i rasprsnutom na nepcu, otetom osama i čvorcima, kao posljednji dar već obranog vinograda.Prvo je grožđe kao velika zaljubljenost, a posljednje kao ponovo pronađena ljubav. Nikada ne znaš koje je draže i zamamnije, ma koliko puta probao.
Prvo grožđe za mene označava i neku nevidljivu granicu vremena, ono doba, kad više nema oklijevanja, pa sve treba zaokružiti, dovršiti, postaviti u red, preporučiti dobrim silama za uspješno dovršenje. Malo je još ostalo do jeseni, do upaljena javorova lista na stazi i krizantema pod ogradom. Nismo toga svjesni, usred paklenih vrelina i teška disanja, no posižući za onom malenom, savršenom, zelenkastom kuglicom (ipak je biserčabo!) koju ću upravo pojesti, hvatam poruku s druge strane: "Zrij u pravo doba, uberi svoje plodove i ne zaboravi milost ruke koja te hrani!"
Sjeti se da si prah zemaljski, u koji ponekad kapne molekula nektara, da bi se osjetila sreća ili napisala pjesma o njoj.
F. G. 29, srpnja 2o17,
No, u podravske krajolike upravo ovi, na obroncima Bilogore, zasađeni trsjem, progrušani krošnjama lipa, kestenova i bagrema, između kojih izviruju krovovi i prozorčići starinskih klijeti, unose osebujni štih poezije. Osjetili su to naivni slikari, pučki pjesnici, autori zdravica i napjeva, dok je nepremašivi GALOVIĆ svoju pjesmaricu Z MOJIH BREGOV posvetio baš toj zadnjoj oazi spokoja, dok su fanfare rata pozivale na uništenje. Bile su to prve kajkavske pjesme koje sam naučila naizust, a koje su u velikoj mjeri odredile i moju poetsku putanju.
Moj djed imao je napredne ideje, pa je u vinogradu sadio "čiste table" i uz svaku red voćaka, od ranih šljiva, do kasnih jabuka i krušaka. Svake nedjelje cijela je kućna družina, uključujući i djecu, išla u "pobiranje", da bi se ispekla rakija, skuhao pekmez, složio slatki dio zimnice, i ništa nije smjelo "otići po kvaru", što bi djeda izuzetno srdilo i žalostio.Stoga smo nedjeljom ustajali rano, ne misleći ni na kakvu zabavu ili ljenčarenje. Vozili smo se po sjenovitim klancima, na drvenim kolima s konjskom zapregom, kroz sjenovite prolaze pune bršljana, prožete mirisom truhline, crnice i rakijskih kotlova.Djed je već bio gore, prije nas, ponekad i cijeli tjedan. Vozili smo mu kolut ispečena kruha, slanine, namirnica. Nabavio nam je i smokvu, koja se razrasla uz rub klijeti, i koja je, vjerujem, još živa, premda njega već dugo nema. Bio je omalen rastom, živih plavih očiju, žustra koraka, ponavljao je neke riječi u rečenici, žureći se neprestano, brzajući cijeli život, posvećen "kultu rada" koji je jedini poznavao od malih nogu do smrti.Mislim da sam tu pomalo "uhvatila" na njega,
Gurao je ili vozio svoj stari bicikl, s masnom torbom od svinjske kože, u kojoj je za mene, njegovu prvu unuku, uvijek bilo oraha, piknjavih jabuka ili pokoji prvi grozd. Naučila sam uz njega imena sorti: belina, plemenka, kadarka, šipon, tudum, muškat, biserčabo...I baš te dvije- julski muškat i biserčabo- bile su najranije, pa sam njihov besmrtni okus zapamtila do dana današnjih.Sve egzotične slastice, koje sam tijekom života kušala, ne mogu se mjeriti s onom prozirnom, crvenkastom ili jantarnom bobom, pritisnutom vrhom jezika i rasprsnutom na nepcu, otetom osama i čvorcima, kao posljednji dar već obranog vinograda.Prvo je grožđe kao velika zaljubljenost, a posljednje kao ponovo pronađena ljubav. Nikada ne znaš koje je draže i zamamnije, ma koliko puta probao.
Prvo grožđe za mene označava i neku nevidljivu granicu vremena, ono doba, kad više nema oklijevanja, pa sve treba zaokružiti, dovršiti, postaviti u red, preporučiti dobrim silama za uspješno dovršenje. Malo je još ostalo do jeseni, do upaljena javorova lista na stazi i krizantema pod ogradom. Nismo toga svjesni, usred paklenih vrelina i teška disanja, no posižući za onom malenom, savršenom, zelenkastom kuglicom (ipak je biserčabo!) koju ću upravo pojesti, hvatam poruku s druge strane: "Zrij u pravo doba, uberi svoje plodove i ne zaboravi milost ruke koja te hrani!"
Sjeti se da si prah zemaljski, u koji ponekad kapne molekula nektara, da bi se osjetila sreća ili napisala pjesma o njoj.
F. G. 29, srpnja 2o17,
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.