Kolumne

subota, 5. kolovoza 2017.

Božica Jelušić | Ona tanana razlika....


Razlike među ljudima tražimo na krivim mjestima.

One zaista postoje, biološki, genetički, odgojno, prostorno, kulturološki, civilizacijski i životno uvjetovane.Ljudi se formiraju pod različitim utjecajima i ponešto snagom vlastite volje, do stanovitih godina, da bi potom mogli živjeti "svoj divan život nadimljen moralom" (Mihalik) sa što manje prepreka, opstrukcija i konflikata.To je posve normalno, to su opća mjesta, štoviše, od kojih živi društvo i njegove institucije. U okviru rezervata, umjetnicima, genijalcima, znanstvenicima najvišeg ranga i javnim osobama s karijerom, dopušteno je da budu "malo drugačiji", da uživaju povlasticu tanane razlike, koja ih izdvaja iz serijskih ličnosti, proizvedenih u nekom stoljeću. O tome je sjajno pisao Huxley u djelu "Slijepi u Gazi". (Obavezno ponoviti).

Ali, da se vratimo početku, čini se da razlike doista detektiramo krivim metodama. Nekad mi se činilo da postoji "generacijski senzibilitet" ili da ljudi formirani pod sličnim uvjetima imaju mnoge dodirne točke. Ne moraju se nužno slagati ideološki, ne moraju klečati u istoj crkvi, voljeti drvo, glinu i domaće platno u dnevnoj sobi, oduševljavati se folklorom ili domoljubnom poezijom,ali (mišljah) negdje će se pronaći i prepoznati prvom prigodom. I tako sam provela stotine sati u razgovorima, traganjima, prepoznavanjima, ponovnim vraćanjima, da bih tu i tamo naišla na ostatke "bljeskovite" bliskosti, ali i na obostrana razočaranja, jer nas je vrijeme neumitno promijenilo. Ono nešto, što smo voljeli u drugima i drugi u nama, iščililo je u eter, izgubilo se netragom.

Pomišljam da je riječ o ovome, kako bilježi Milosz: "Moj prijatelj me volio, jer je u meni vidio veliki prezir prema buržoaziji, to jest prema tupom i zamagljenom mentalitetu, za koji ne postoje oštre slike pojava, hvatanih u njihovu kretanju. Nije se varao , pripisujući mi unutarnju vatru, koja je tijekom cijelog mog života bila uzrokom mojih patnji. Uvijek sam čeznuo za čovjekom koji bi bio jasan, čvrst, čist, a gledajući čovjeka kakav je, okretao sam u stidu oči od sebe, jer sam mu bio sličan. Cjelokupna je moja poezija bila ODBACIVANJE , prezir prema sebi i drugima,zbog toga što se raduju onom što je nedostojno radovanja, vole što je nedostojno voljenja, sažaljevaju ono što je nedostojno sažaljenja. I nisam li, samim tim, spadao među nove graditelje svijeta, koji imaju viziju čovjeka nadljudske čistote?"

I evo, vaša strpljivost zaslužuje poantu: razlike počinju na ovoj točki, koju uočavam danas, u poznoj dobi. Neki su od nas ZADRŽALI život, imaju ga i dalje, sebe u njemu, svoje mišljenje, svoje uspone i propadanja, svoje dileme koje se usuđuju obznaniti, svoje zablude koje mogu priznati. Nadasve: imaju strasti da se založe, hrabrosti da se suprotstave, upornosti da idu do kraja u traženju istine. Drugi, međutim, nemaju vlastiti, već neki kolektivni, OPĆI život, srču iz njega opća mišljenja, stavove, zanose se kolektivnim dometima, sportskim rezultatima, postignućima svojih "predstavnika" u svim domenama postojanja. Nemaju odmaka, kritičke distance, tri pedlja prostora koji bi ih izdvajao iz stereotipa i "mentaliteta", već hrle tamo gdje masa diše, urla, pjeni se, pada u religiozni trans i nacionalnu euforiju ili kipi u pravednom gnjevu zbog "drugih" koji nam kvare bilo koju idilu.Pretpostavljam da su se oni zapravo "dobro prilagodili", dok će moja manjina i dalje ostati "dobrovoljnim beskućnicima" u tako sređenom poretku.

Dva protekla, praznička dana, tražim tragove vlastitih života u ovom virtualnom prostoru.Ne nalazim, ili tek nalazim u nijansama, između razlivenog i nagruvanog "kolektivizma", koji je, pretpostavljam, vrlo udoban i neobvezujući, ali prilično zagušljiv za moj pojam, osobito po nesnosnim vrućinama. Što zbog vonjeva, što zbog pretjerane blizine tako različitih aura.

5. kolovoza 2015.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar