Kolumne

nedjelja, 2. srpnja 2017.

Zoran Hercigonja | Hepatitis avangarditis - kako je avangarda „inficirala“ umjetnost


Teško je zamisliti povijest bez prevrata, bez stalnih turbulencija i trzavica. Što bi bilo da nije bilo avangarde u povijesti umjetnosti? U kojem bi smjeru krenula umjetnost kao cjelina žanrova, a u kojem kultura? U što bi se ona pretvorila? Najvjerojatniji odgovor na to pitanje je: Umjetnost bi se pretvorila u zanat izgubivši svrhu prosvjetljenja, prosperiteta kulture i razmišljanja.

Sam termin avangarde dolazi iz vojne terminologije gdje označava predstražu odnosno imperativ stalnog čišćenja; čišćenja tromog i mlitavog odnosno proces pomne regulacije „tromog“ i „mlitavog“ nasuprot „znojnim ždrijepcima“ koji se razmeću sjemenom novih pogleda, novog izražaja, dinamičnih kontroverzi koje mijenjaju svijet i svijest čovjeka stvarajući ga odgovornijim i sposobnijim.

Avangarda je razbila okvire unutar kojih se umjetnost pretvarala u konzerviranog bakalara nazadovanja i opskurantizma. Čovjek je prerastao takav način razmišljanja i promišljanja umjetnosti. Bile su potrebne promjene, novi pogledi i načini predočavanja. Misao unutar okvira stagnira i propada, mlitava je i slaba. Avangarda je postala glasan krik za promjenom. Umjetnost zarobljena u vjernom oponašanju prirode, pretvorila se u refleksiju zarobljenu u „kutiji“ čovjekovih intelektualnih mogućnosti (ograničenja) da ne kažem duhovnih mogućnosti (ograničenja). Čovjek oponašajući prirodu, dodaje nešto svoje, dio svoje genijalnost, ali to nije dovoljno. Čovjek je prerastao oponašanje; uspeo se na višu razinu Parnasa: razinu izražavanja i komuniciranja. Umjetnost sa svrhom izražavanja naših „sinova i kćeri stvaralaštva“ koji nisu naši nego su čežnja za izražajem, za opredmećenjem nekih dugo zarobljenih podsvjesnih emocija.

Djeca našeg stvaralaštva dolaze kroz nas, ali ne i od nas, jer svako umjetničko kao inkarnacija sebstva ima svoj identitet; ono nije vjerna kopija i preslika zarobljena u „kutiji“ intelektualnih mogućnosti; ona je individualna inkarnacija sebe u određenoj formi i materijalu. Avangarda je odbila vjerovati da spomenik može biti nevin; odbila je vjerovati u slijepo obožavanje jednom stvorenog. Ništa nije nevino, ništa ne ostaje vječno, ako trune u zaboravu pa ni sladunjavi i davno prevladani spomenici-podsjetnici umjetnosti koji su se pretvorili u vrijedne smjernice-putokaze razvoja ljudskog razmišljanja kroz povijest ljudskog roda. Pitanje je: Bi li čovjek postao ovo što je danas da se njegova moć stvaralaštva zaustavila i začahurila na minimalističkoj umjetnosti špiljskih slikarija. Umjetnost u povojima zidnih slikarija, samo je vrijedan spomenik ljudskog stvaralaštva; ništa drugo. Na čovjeku je da neprestano sam stvara i otkriva te otkriva sebe kroz stvaranje od sebe i kroz sebe.

„Predstraža“ ili avangarda je stalno čišćenje kao prevencija da se ne razvije „sekta“ koja samoj sebi postaje svrhom, a to znači izolaciju, stagnaciju i propadanje, dekadenciju i umiranje. Slijepo obožavanje znači zaustavljanje intelekta u okvirima stvorenog. Avangarda i princip stalne redukcije, tjera čovjeka da razvija misao i duh, da u turbulencijama i neprestanim promjenama osvješćuje sebe i spoznaje sebe i svijet oko sebe. Bez vrlo temperamentnog pokreta poput avangarde, svjedočili bismo umiranju estetike, intelekta, genija i noviteta kulture. Da nije avangarde, samozatajnost umjetnosti u postepenoj stagnaciji, dovela bi do neutralizacije osobnosti čovjeka. Čovjek je u svemiru da bi izražavao svoju misao i opredmetio je u različitim oblicima i formama u svrhu prosvjetljenja ljudi urbi et orbi.

Dijagnoza infekcije hepatitisom avangarditisom? Ne preporučuje se uzimanje lijekova ili pripravaka te dugotrajan odmor. Savjetuje se izloženost infekciji zbog uzvišene svrhe.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.