Otišla sam daleko od ljudi. Daleko od neopravdanih, nikad shvaćenih pravila. Daleko od zakona koji određuju tko ću, kada i gdje biti. Otišla sam toliko daleko da nisam vidjela svijetlo noćne rasvjete koja, zamislite, želi rasvijetliti noć. Pitam se tko je osmislilo noćne rasvjete. Tko je to bio toliko slijep da nije uživao u čarima savršene noći. Tko je svojim malim svijetlom želio sakriti zvijezde?
Gola hodam rosnom travom. Potpuno gola. Daleko sam od zakona koji zabranjuju da nježnoj toplini zalaska sunca dopustim da zagrli moje nago tijelo.
Slobodna sam. Ubirem plesnu haljinicu žutog maslačka i nebom se rasprše moje želje. Tko ste vi da mi kažete da se nikada neće ostvariti? Da nikada neću skakutati ružičastim oblacima. Zašto me tako gledate? Zašto mislite da sam luda ako se smijem bez razloga? Oh, da barem jesam. Da barem jesam čudakinja koja živi u svom svijetu u kojem nema onog osmerokutnog crvenog znaka. Onog da, koji zaustavlja slobodu da luta ovim zadimljenim svijetom.
Pustite me da živim kako želim, a vi se nastavite klanjati kipovima. Nastavite težiti k tome da i vi jednog dana imate svoj vlastiti kip. Jer da, sigurno će ispuniti vaša srca što golubovi na vas probavljaju mrvice kruha koje je s njima podijelio sijedi čovjek u bundi.
Ja ne želim svoj spomenik, ne želim knjigu koja će se zvati mojim imenom. Ja samo želim skakutati ružičastim oblacima. A vi?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.