Kolumne

petak, 14. srpnja 2017.

Pramcem u sumrak XX.


PREPLIVATI DUNAV

Piše: Jelena Miškić
Stari Vukovarci kažu da ako nisi barem jednom u životu preplivao Dunav nisi pravi Vukovarac. Onaj tko se ikada kupao na Dunavu zna koliko je to lijepo, ali s druge strane i vrlo opasno. Što je voda dublja, struja je jača i snažnije vuče nizvodno, postoje vodeni virovi, štuke grizu, ima vodenih zmija doduše bezopasnih skroz i tako svašta nešto. Mora se biti na oprezu. A preplivati Dunav? To mora biti čudo razlog. Moj otac ga je preplivao kako sam tvrdi nekoliko puta. Kaže u vrijeme niske vode nije teško. Mora se samo poviše otići iznad Rakićevog Dunavca i višlje prema Borovu i jednostavno lagano pod kutem krenuti prema Adi s osjećajem za navigaciju jer ako te voda odnese s putanje pola Ade, u problemu si.


Dunav je moćna rijeka. Dopusti da ga voliš, ali pogreške ne prašta kao kakva pakosna ljubavnica.

Stari kaže kako je plivao preko zbog stare da ju zadivi, pa opet zbog stare da ju zadivi, pa zbog društva, ali mislim najviše zbog gušta. Sportaš i atleta mislim da njemu to nije nikada bio problem.

Sada se više kaže ne bi usudio. Što zbog godina, što zbog kaže drugačijeg Dunava. Osim ako skroz ne popizdi, pa prije nego ga uzmu posljednja lovišta baci još jedan kraul kuća časti.

Danas sam bila na kupanju na Adi. Svakodnevno prakticiram odlazak preko na vukovarsku Adu. Ovdje sam Zen, ali tamo sam totalno još Zen. Čula sam super izraz za ležanje na toplom pijesku nakon 18 h dok ti taman toliko rashlađeni Dunav mazi stopala, izraz je "boli te kxxxx 500 mg".

Smijala sam se cijeli dan na to.

A kad je tako. Jako je lijepo. Umirujuće.

Uglavnom taman sam danas uzela iza 18 h svoju 500 miligramsku dozu kada mi je stigao sms od radne kolegice da mi je knjiga od Prtenjače stigla.

Kakav nemir! Kakva žar! Kakva strast! Hoću knjigu!

Skočila sam kao da me obad napao, sreća da ih ima pa se moglo tako protumačiti. Što ću sad?! Dok se ja obučem, dok ja pospremim ručnike, dok ja dođem na čamac, dok ja pređem prijeko..ma već sam bila do struka i krenula plivati preko.

Šalim se. Totalno se šalim. Ali malo je falilo.

Zen vrbe koje su mi se lijeno nadvile nad glavom kao da su majčine ruke nježno su me pomazila po leđima i rekle ma nek knjiga čeka. Sada je cijela ljepota univerzuma u odsjaju sutona upravo u tom bijelom pijesku koji mi je pod leđima.

Sve nek čeka.

Nema komentara :

Objavi komentar