Kolumne

srijeda, 19. srpnja 2017.

Miroslav Pelikan | Samoća


Osjećam bolno svoju samoću, prepoznajem je lako, mogu je razdijeliti na pravilne kvadrante, taj je ostavljeni svijet precizno označen. Cijela povijest suvišne znanosti
U samom sam središtu  zaboravljenog svijeta, poput sunca, bez sjaja i topline, tek ogoljeno središte

Zapravo sam pustinja, gola, neplodna, negostoljubiva, opaka, vražja, to sam ja, pijesak što teče u nepovrat
Razgovarao bih s riječima, no one šute, nijeme su, nepokretne, mrtve

Grizem komad staroga kruha, pomišljajući kako mu okus nije loš, imam kruha, grizem, zasićujem glad, kruh me tješi, nisi sam

Umoran sam a što je s nama?
Skaču kentauri, a mi?

Samoća je poput prazne boce nekad ispunjene opojnim vinom
Prazna, samo staklo odzvanja

Nema komentara :

Objavi komentar