Kolumne

utorak, 11. srpnja 2017.

Krunoslav Mrkoci | Umjetnost danas. Holistički pristup i Post - doba


1. UVOD

Ruše se granice između žanrova. Žanr sam po sebi više nije dovoljan za suvremeno stvaranje i izražavanje. Žanr – određen i definiran, stvar je prošlosti i povijesti književnosti.

Današnje stvaralaštvo da bi udovoljilo “novim vremenima” i uvjetima koja ova vremena donose sa sobom, zahtijeva kombiniranje različitih diskursa i onoga što se naziva “funkcionalni stilovi” u književnom tekstu.

Razina informacija i obrazovanosti današnjih ljudi, širina i količina dostupnih informacija; klasifikacija svega u ladice i etiketiranost svega, svakoga i svačega, dovodi do dosade, do zasićenosti, itd., itd.

Podizanje napetosti i stvaranje strasti u skučenom, već viđenom i predvidljivom prostoru javnog života (kao što su financije, ekonomija i dnevna politika na koje mi ne možemo aktivno utjecati) isprva stvaraju nervozu, potom osjećaj bezizlaznosti i uhvaćenosti u zamku ponavljanja istoga, da bi na kraju, u konačnici rezultiralo gubitkom interesa i ravnodušnošću te povratku praznini vlastitog života; praznini koja se javlja često u čovjeku nakon odustajanja od izvanjskih stimulacija i preokupacija. To je ono kada se kaže da se čovjek bavi raznim izvanjskim stvarima kako se ne bi morao suočiti s prazninom u sebi, i s pitanjima koja ta praznina posljedično sa sobom nosi.

2. LAŽNA STVARNOST, ŽIVOT U MATRIXU i KULTOVI SPASENJA

I suvremenom čovjeku koji živi u ovom dobu POST – nečega, u dobu što ga prepoznajemo kao “lažno” doba; vrijeme kada velikom (sve većem) broju ljudi postaje jasno da ova naša “izvanjska” stvarnost u kojoj živimo je zapravo vrlo daleko od “istinite i iskrene” stvarnosti u kojoj bismo trebali živjeti, i u kakvoj bi bilo normalno da ljudska bića žive. Vanjska stvarnost svijeta oko nas sve više se otkriva kao jedna velika laž, umjetno iskonstruirana tvorevina (očito po volji nekome ili nekima) koja u svom lancu zarobljava sve veći broj pojedinaca, kao u kakvom “Matrixu”, ne dopuštajući im da izađu.

Ovdje se nameće jedna civilizacijska usporednica; zacijelo su i u starom Rimu, kada je već ušao u ugaženu kolotečinu života velikog Carstva, iz sličnih osjećaja i dojmova kao i danas (da su svijet i društvo lažni, patvoreni i kao takvi nisu “prava stvarnost”); zacijelo je i zbog takvih dojmova velik broj stanovništva bio sklon potražiti utočište, izlaz i bijeg u raznim misterijskim kultovima “spasenja, oslobođenja i ponovnog rođenja” – kao što su (kako nam svjedoči rimski pisac Apulej u “Zlatnom magarcu – knjizi pretvorbi”) – Izidin kult, kult Mitre ili pak u – kršćanstvu – misterijskoj sljedbi koja je propovijedala vjeru u uskrsnuće tijela i u život vječni nakon ovoga života, a sve po primjeru jednog Židova, nekog Isusa iz Galileje u Palestini, koji je u vrijeme cara Tiberija prihvatio mučeničku smrt na križu da bi potom, zahvaljujući svojoj vjeri u “nebeskoga Oca” uskrsnuo tijelom iz groba. Odbacujući ovaj “lažni život”, da bi stekli pravi “vječni život”, mnogi su među ranim sljedbenicima Isusa postali mučenici.

3. TEŠKA KRIZA U POST-doba. (NEMOGUĆNOST VJERE U BOGA, RELIGIJU, ČOVJEKA I ZNANOST)

U današnje vrijeme, u ovo doba POST – nečega, mnogi su ljudi, naročito na Zapadu, ponovno u teškoj duhovnoj krizi. Mnogi ne mogu više prihvatiti kršćansku religiju, niti vjerovati, jer ne postoje “pravi znanstveni dokazi” za bilo što od onoga o čemu govori Crkva/e: niti za život poslije života, niti za vječni život, a još manje za uskrsnuće tijela. A sam Isusov nauk doživljava se djetinjastim i naivnim te je podvrgnut ismijavanju cinika: ljubi bližnjeg svoga – pomogni sirotu na svoju sramotu; nijedno dobro djelo ne ostaje nekažnjeno; ako te udarim po jednom, ti okreni drugi obraz – pa pogodi tko te udario; tko tebe kruhom – ti njega kamenom. Otpuštanje i brisanje dugova malim ljudima čini se kao fikcija.
I na kraju, ljubav prema bližnjem kontaminirana je, i čini se kao nemoguća misija zbog pomanjkanja i nemogućnosti ljubavi prema samome sebi kao cjelovitom biću; nedostatak samopoštovanja, pristajanje na to da život diktiraju uvjeti egzistencijalnog straha, nedovoljna svijest o vlastitoj vrijednosti; osjećaj zarobljenosti u vlastitom životu, sklonost porocima i suicidu kao oblicima bijega.

No, nije uzdrmana danas samo mogućnost vjere u Boga i čovjeka i u kozmički poredak zasnovan na pravdi (jer i piliće voze na klanje, zar ne?); danas je u širokim narodnim krugovima zapadnog svijeta poljuljana i vjera u znanost; u njezine dosege, u njezine mogućnosti, i naposljetku, uzdrmana je vjera u smisao i ciljeve znanosti.
Znanost se ne doživljava više s prosvjetiteljskog stajališta kao osloboditeljica od okova neznanja, zabluda i predrasuda; kao istraživanje s ciljem otkrivanja Istine o čovjeku, svemiru, postojanju; kao plemenita djelatnost s ciljem poboljšanja uvjeta ljudskog života.
O, ne! Znanost danas napustila je sve ideale i prodala se kapitalu; postala je još jedno sredstvo, alat u rukama bogatih i moćnih za povećanje njihovog bogatstva i dobiti. Najbolji primjeri angažirane i primijenjene znanosti danas kemijska su i farmaceutska industrija te proizvodnja hrane u kojoj pojedine korporacije pokušavaju zadobiti položaj nadzora i moći genetičkim inženjeringom sjemena. Sigurno je jedno: ne plaćaju skupe zahvate i eksperimentiranja u skupo opremljenim laboratorijima samo radi humanosti i s ciljem (kako sami često opravdavaju genetičko mijenjanje sjemena) “iskorjenjivanja gladi u svijetu”. Pa ako je baš tako, onda neka to sjeme “daruju” potrebitim poljoprivrednicima, bez traženja ikakve kompenzacije zauzvrat. Kako kaže američka izreka: “Pišaš mi za vrat, i kažeš da pada kiša.”
Toliki farmaceutski proizvodi na tržištu, tolike reklame! Industrija zdravlja se zahuktala! A ljudima je pomalo već dosta svega toga, i uviđaju polako kamo to vodi. Znanost – oruđe u rukama bogatih i moćnih; svrha – povećanje njihovog bogatstva.
Učiniti što veći broj stanovnika ovisnim o njihovim proizvodima; smanjenje “slobodno dostupnih” prirodnih resursa: što ih je manje, bit će to rjeđi i to skuplji.
Kolika je skepsa prema znanosti u razvijenom svijetu, pokazuje možda i činjenica o broju roditelja u Europi koji odbijaju cijepiti svoju djecu, mada je njihov strah od nuspojava cijepljenja zapravo statistički neutemeljen, kažu upućeni.




4. MOGUĆNOST BIJEGA

Kada se čovjek nađe razočaran svime izvan i oko sebe, i bez ikakvih više iluzija o svijetu i ljudima oko sebe, ipak mu preostaje još nešto, još jedan izlaz: a to je on sam. Razočarani površnim i dosadnim svijetom oko sebe, koji im osim zamora i beskorisne buke ne može ponuditi ništa dovoljno kreativno što bi ih moglo trajno ispuniti i donijeti im osjećaj sreće i zadovoljstva, neki se ljudi okreću sebi i svom unutarnjem životu.

Jedna od djelatnosti u kojoj pojedini ljudi nalaze izlaz, i to ne tek mogućnost bijega, nego svoju svrhu i ispunjenje, jest kultura i umjetnost, a za neke književnost posebice.


5. PROPALI EKSPERIMENTI i HOLISTIČKI PRISTUP.

Svi ti propali eksperimenti: i društveni, i državno – politički, i ekonomsko – financijski, i globalni i lokalni, i religijski i znanstveni, pa i naši osobni eksperimenti. Možda su svi oni zajedno ostavili gorak okus u našim dušama, ali donijeli su i nekakav dašak mudrosti i slobode.

Propast vjere u znanost, i dokaz da ona nije svemoćna, i da sama po sebi, unatoč čak materijalnom obilju, ne može donijeti sreću pojedincima i kolektivima; sve to dovelo je do toga da pojedinci danas u umjetnosti mogu naći nekakvo zadovoljstvo i ispunjenje kroz re-kreiranje svijeta prema holističkom pristupu.

Kakav je to holistički pristup u književnosti? Već smo kazali da razne površne, ali za našu razinu civilizacije nužne klasifikacije, etikete i ladice, prisutne u našim svakodnevnim životima, često dovode do osjećaja unutarnje praznine, i kao kontraučinak bude u nama želju i potrebu za brisanjem granica, za svijetom kao jedinstvenom i povezanom cjelinom. To je potreba prema kojoj osjećamo postojanje žanrova kao nešto što sputava, nešto zastarjelo.

U romanu holističkog pristupa, javlja se niz pristupa koje tamo ranije ne bismo mogli zateći, poput miješanja raznih funkcionalnih stilova; npr. u tkivo romana integrirani odlomak u kurzivu iz enciklopedije ili leksikona. Odlomak vijesti s radija “doslovno citiran” ili dijelovi teksta iz pojedinih dnevnih novina kao dio aktivnog i živog tkiva teksta, vezano uz radnju i zbivanje. Već je Umberto Eco unosio takve dijelove u svoj roman “Ime ruže”. Miješanje visokog, “klasičnog” pripovjednog stila sa svakodnevnim govorom i žargonom u dijalozima; ubacivanje mini-eseja u tkivo romana, kao što imamo slučaj kod Houellebecqa s njegovim kratkim sociološkim mini-esejima (Širenje područja borbe). I sve to neusiljeno, sasvim prirodno i spontano, tekst i stilovi primjenjeni u romanu prate psihološku dinamiku i raznovrsnost svakodnevice, bez očitog pritiska radnje; da se nešto događa i da se mora dogoditi, nego više kroz niz laganih i međusobno labavo povezanih poglavlja -epizoda vodi glavnog junaka kroz njegovu priču. Možda tu i tamo kulminira, ali uglavnom – to je to.

Današnjeg čitatelja možda (mada govorim uglavnom iz vlastitog iskustva i ukusa) više zanima niz zanimljivih ekskursa i epizodnih zapažanja, nego odveć napeta radnja, kvaliteta koju nam danas nude bezbrojni filmovi. I eto, dragi moji – to je to – dođosmo do kraja. Laku noć. I – sretno!


Nema komentara :

Objavi komentar