Danijel Župančić | plaisaN'erie

... sedam-osammaestoso Ruža

Nije li svaki životoris Diografija u bačvi koju pokušavamo ispuniti vinom? Otoci. Hoće li oni biti svestrani. Ili će imati vers-strasne osobine.
   Bol mladosti ujedinjuje ljude. U teškim trenucima. Nalazimo užitak u pečenju kolača. Bjesomučni ekran na kojemu promatramo svoje živote. Munchov kriptokrif. Kad čitamo pjesme Nerine Sarkotić, plaćamo danak. Slobodni stil, pjesme u prozi, haiku, tisuće udica. Stih: Dnevna doza otrova za organizam. Željeli mi to ili ne, svaki dan moramo pronaći protuotrov u množini. U detalju. Pogledu. U glasu koji luta. Od pjesme do pjesme. Od riječi do riječi. Dok idemo u shopping centar. Kao paradajzturisti. I ljubimo se, i plesali bi. U očima drugih ljudi. Možda i odlazak u kino. Drugi, kao partner, treba pamtiti pritom gdje smo parkirali auto.
   I u samotinji svoje sobe grizem zrak, skrivam suze. I sjećam se Subotice. Ptolemejeva vatra liže haljinu. Crvenu. Kriptomnezija? Ne! Kriptomnezije? Možda... Mottovis vitalis. Zamišljam plesačice u nošnjama, one gledaju par koji opsjeda, opkoli vrbu držeći se za ruke. A kapi kiše odmaraju se u krošnji. Pored gnijezda. Pored pjesama Nerine. U kojima osjećamo gnjev i očaj. U koje gledamo kao u zrcala. I vidimo da trebamo jedni druge. Neodoljiv sjaj kuhinje za dušu! Koja nam pomaže da se ne predamo.
   Abblem. Bedra kvasca. Genitivna metafora zahtijeva da čitatelj odabere put između veziva i smisla, forme sinestezije i srok-vjenčanice. Ključanica teksta dopušta da vidimo u pjesmi blicviziju cijelog svijeta, četiri strane prožete kintom esencije, sukobima; a β-odgovornost poezije bori se u raspršenom Barbarizmu koji se množi kaotično. Poetika u Zagrebu živi. I u 21. stoljeću. I na internetu. Ljepifanija za Stare krovove. Damar Gričkog topa! Dajemo jedni drugima knjige. Oaze. Pijemo ambroziju.

   Kupido, 1 od rijeka Siska. Rimbat