Kolumne

četvrtak, 27. srpnja 2017.

Daniel Radočaj | Nihad Mešić – River: Čekajući dogledno vrijeme


Hrvatsko književno društvo;
Rijeka, 2017.

Generacija takozvanog „digitalnog doba“ slabo može percipirati koliki su doista nekada bili redovi pred tuzlanskim kinima od kojih je danas, nekim čudom, preživjelo tek jedno. Iza zidova „preplavljenih politikom“, u malim sobama s nedovoljno dnevnog svjetla, otuđeni ljudi prelistavaju virtualne fotografije pošteđene masnih otisaka prstiju. I dok horizontom nove zgrade neobazrivo smjenjuju ostarjele vile, te nijeme svjedokinje proteklog, malo šarmantnijeg vremena, autor ove „srčane knjige“ Nihad Mešić – River u neprestanoj je potrazi za suncem kroz nakupljene oblake. Osluškujući dušu, „milujući uspomene“, traži izgovor za odmor od ljudske gluposti pred kojom svaki razuman čovjek ostaje nemoćan i razoružan. Njegov emotivan pjesnički subjekt vidljivo je umoran ali ustrajan pobuniti se protiv nepravde, beskompromisno, pa makar samo na književnoj razini. „Širimo ljubav onako kako znamo“ poručuje nam autor kojemu, nedvojbeno, najbolje to polazi za rukom upravo kroz poeziju.

Stvarnost ponekad donosi smijeh kroz suze, nanovo podsjećajući čovjeka koliko je malen, neznatan i nadasve prolazan. Nekad „velik očev um“ sada je previše opustošen da bi samostalno savladavao prepreke u vlastitom stanu. S druge strane, ironično, mladi ljudi opustošenih džepova pokušavaju savladati nebrojne prepreke na puto do svoje prve nekretnine.
   
Ususret svakom danu narator „radostan kreće“. Optimistično, ne žaleći za propuštenim, iako se putem, iz pjesničke perspektive, „često osvrne“ sa smiješkom. Prepuštajući se usputnom vjetru, čezne za vremenima kad ga je „bilo više strah“. On je ponovno probuđeni Huckleberry Finn – čeka da se odnekud pojavi Tom, isprazni „vodu iz čamca“ pa zajedno krenu u novu „avanturu“. Primičući se tako niz stihove sve bližoj „pedesetoj“, usprkos mokroj majici u mislima, konačno je siguran: „život je čudo“!

Naposljetku, poezija Nihada Mešića – Rivera nije samo književni dokaz nadolazećim generacijama da je iskonska ljudska dobrota nekada doista postojala; ona je intiman pečat duhovne dobrote na temelju autorovog svjetonazora kao sastavnog djela civiliziranog društva. Upravo takvoj dobroti koja je uspjela preživjeti sve turbulencije u neprirodnom okruženju bezosjećajnog kapitalizma, daljnji opstanak je zasigurno neupitan.




1 komentar :

  1. Nedvojbeno, potpisujem ovo razmišljanje,ali knjigu bih rado pročitala !

    OdgovoriIzbriši