Kolumne

utorak, 13. lipnja 2017.

Sanja Domenuš | Dok si spavao



Znam da me voliš, iako to nikad ne bi priznao.
Cijelu sam te večer tražila po tvojim omiljenim kafićima
i napokon ugledala samog, kako sjediš naslonjen na šank.
Teatralno sam zakoračila u prostoriju,
a ti si se pravio da me ne primjećuješ.
Moja je ljubav kao maslačkov padobrančić,
koji je sletio na tvoje srce i samo čeka da se ukorijeni.
Osvajam tvoj pogled kao debeli bumbar zavodljivu malinu
i dok te tako oprašujem, ti se vješto pretvaraš da me ne vidiš.
Znam da si me zavolio iz dosade i mladenačke nepromišljenosti.
Dižeš se sa stolice i izlaziš, a ja te slijedim kao muha bez glave
i vučem se među sjenama kao treći čovjek.
Pred tvojom zgradom, na rubu travnjaka, pijanac leži,
glasno podriguje i nešto mrmlja.
Sakrila sam se iza grmlja i kopriva, manja od makovog zrna
i čekam da upališ svijetlo u praznom hodniku.
Izlizana kao kamen preko kojeg se stalno spotičeš,
zavitlala sam svoju ljubav kao bumerang prema tvom prozoru.
Stojiš naslonjen na staklo i panično buljiš u tminu,
kao da se u njoj kriju neke strašne zamke.
Jučer sam sjedila na tvom krevetu, u tvojoj sobi.
Smijao si se u snu, blesavo si razvukao usta.
Pazila sam da ne čuješ otkucaje moga srca
na kojem sam istetovirala tvoje lice.
Udaljila sam se tiho na prstima, da te ne probudim
i ponovno presložila tvoju ladicu sa čarapama.
Znam da me voliš, naša ljubav je još mlada i prestrašena.
Jutros sam te bezbroj puta nazvala, ali isključio si mobitel.
Nije važno ljubavi pokušat ću ponovno sutra ili
možda još večeras navratim dok budeš spavao.

Nema komentara :

Objavi komentar