Kolumne

subota, 24. lipnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Prošlost pred vratima

Piše: Božana Ćosić
 

Nakon tjedan dana rada u Glamuru sve se posložilo. Uhvatili smo ritam, organizirali se i sve teče više nego dobro. Posao iz dana u dan raste i nekako Glamur postaje omiljeno okupljalište mladih. Od početka smo težili da kafić bude jednostavan i s opuštenom atmosferom. Tako je i ispalo. Zbilja smo stvorili mirno i ugodno mjesto.

Podijelili smo se u smjene po dvoje i jako mi je lijepo raditi s Hrvojem. Posve je drukčije nego u restoranu.

Znam da je na stvari i činjenica da smo sami svoji šefovi i da to itekako utječe, ali svejedno, da nema sloge ništa od toga ne bi  bilo važno. I da, moram priznati da sam sretna što opet puno vremena provodimo zajedno. Sve više se zbližavamo i upoznajemo i one strane naših osobnosti koje još nismo otkrili. Pomišljam da sam prava sretnica što imam Hrvoja i da mi mnoge mogu pozavidjeti. I baš stoga sam čvrsto odlučila ne gledati na sitnice. Život nije bajka i ponekad nas dovodi do ljutnje, ali mislim da je baš to potrebno kako bismo sazrijeli do kraja.

I baš kada sam pomislila da bolje ne može, da smo uplovili u mirne luke, u moj se život nepozvan ušuljao dečko zbog kojeg sam patila. Naime, jednoga dana u Glamur je ušetao Boris. I sad... znam da u mom životu nema mjesta za drugoga, da volim Hrvoja i da je Boris bio tek faza. Tada sam bila posve nezrela i mislila da ga beskrajno volim, da je on taj s kojim želim provesti život, a ništa od toga nije bilo točno. Ništa od toga nije bilo, a čak ga nisam ni istinski voljela. Bila je to tek zaljubljenost koja me oslijepila.

U trenutku kada me pozdravio i kada mi se nasmiješio, osjetila sam strašan nemir, nešto neshvatljivo i neopisivo. Nije Boris Hrvoju ni do koljena. Uopće se ne mogu usporediti niti ih želim uspoređivati, ali taj me osjećaj protresao do kosti. Zašto?! Boris se pojavio i nestao. Bio je doslovce u prolazu, a onda me tako protrese. Sumnjam da je ikada mislio na mene. Sumnjam da me ikada poželio vratiti. Pa zašto sam ja onda takva?

No strah koji se nakon nemira uvukao ispod moje kože dao mi je odgovor. Nije tu u pitanju bila ljubav, jer znam koga volim. Nije tu bilo ni sjećanje, jer nikada ga se ne sjetim. Bilo je to vezano za bol koju mi je prouzročio. Najednom sam se osjećala ranjivo i bojala sam se da mi Hrvoje isto ne napravi. Kada bi me Hrvoje ostavio ne znam kako bih reagirala, ali znam da bih poludjela. Izgubila bih svaki smisao za život i od mene bi ostala samo sjena. No Hrvoje me neće ostaviti. Voli me i sigurna sam da nas ništa ne može razdvojiti.

Ali što ako Boris nešto spomene Hrvoju? Što ako je Hrvoje uočio moj nemir? I što ako prošlost, ( koju mu nisam skrivala i s kojom sam ga zapravo upoznala ), pokvari budućnost? Jer vidite, Boris nije cvijeće i mnoge mi je laži servirao, pa što ga onda priječi da opet ne učini isto, ali ovoga puta s Hrvojem. Ništa ga ne priječi da mu ne slaže nešto o meni.

Prošlost mi je stigla pred vrata. Nadam se da neće ostati... bolje da ne ostane.

Nema komentara :

Objavi komentar