Kolumne

srijeda, 10. svibnja 2017.

Zrinko Šimunić | San o poetesi


Kad sam te pitao:

Hoćeš li mi napisati pjesmu?

Rekla si: Smjesta

Ma, ne ne
nisam
to mislio

Samo me zanimalo
stvaraš li
tek kad ti naiđe nadahnuće, ili pak
kopaš kopaš
u riznici snova, uvijaš
kovrče i laštiš
prepukla zvona


Veliš:

Pisanje pjesme
to je mala svadba

Sjedam na hasuru i mirisne
štapiće žarim
svijeću palim, uvlačim
stopala
i tiho se smješkam
meškoljim bedra

Ukapčam
moj mali
lap-top

I čim napišem prvu strofu
lagano
se svlačim

Želim biti naga
pod vjeđama
golih zvijezda

Pred zastorom svečanim
žamorom
drhtavih ptica

Stihovi me gledaju

Gle, grudi mi ulaze
u pjesmu
bućnu u zaslon kolobari
gojnih gnijezda

I tekući kristal
zatreperi, blista

Pjesnikinjo

stopala ti ljubim
na oblim obroncima, grlim
leđa
na ključnim kostima

Tvoje su ruke
proključale
na tipkama
Sve vrvi !

Nema komentara :

Objavi komentar